Šest golova koje je na predolimpijskom turniru u Varaždinu zabio Islanđanima, inače nositeljima olimpijskog srebra iz Pekinga 2008., najljepši je uskrsni dar koji je hrvatski rukometni reprezentativac Damir Bičanić (26) mogao poželjeti. Njima je “zapečatio” pobjedu naših rukometaša s tri gola razlike nad moćnim suparnikom, kao i odlazak na Olimpijske igre u London potkraj srpnja, na kojima će mladi Vukovarac zaigrati prvi put u životu. Golove je, kao i uvijek, posvetio gradu na Vuki, ali i majci Regini i ocu Ivici, zubnoj tehničarki i umirovljenom hrvatskom branitelju, koji ga nazovu nakon svake utakmice. Ovaj put su bili presretni zbog odlične utakmice i zbog Damirova veličanstvenog doprinosa pobjedi. Ali, čak i da nije tako briljirao, rukometaš koji igra za reprezentaciju od 2009. ne može se požaliti da mu ide loše… Od lani igra za francuski klub Chambery Savoie, koji se natječe u rukometnoj Ligi prvaka. U klubu, u kojem ga suigrači zovu Bicko, slovi kao odličan strijelac i svi ga vole zbog njegove vedre naravi te zato jer je podjednako požrtvovan na treninzima i utakmicama. Stoga ne čudi da je u siječnju, nakon povratka s Europskog prvenstva u Srbiji, gdje je s hrvatskom reprezentacijom osvojio broncu, potpisao novi ugovor. Unosniji je od prethodnog i jamči mu ostanak u Francuskoj do 2015. Možda ostane i dulje, tko zna, jer mu se u toj zemlji veoma sviđa. U centru Chambéryja, grada sa 125.000 stanovnika, smještenog na obroncima francuskih Alpa, nedavno je kupio stan od 80 četvornih metara, a u uređenju mu pomaže djevojka. Nevoljko odaje da je riječ o odvjetnici iz Zagreba, bivšoj sportašici s kojom je u vezi tri godine. I on je, zapravo, nesuđeni pravnik. – Studirao sam pravo samo nekoliko mjeseci, na fakultetu u Osijeku. Prekinuo sam 2004., kad mi je stigla ponuda da se preselim u Zagreb i zaigram za klub Agram. To mi je bila odskočna daska u rukometnoj karijeri, no studij ću kad-tad završiti – govori mladić, koji je bio i član zagrebačkog Medveščaka te kluba Zagreb Croatia Osiguranje, iz kojeg je 2008. otišao u Španjolsku, a onda u Francusku. Svojim posljednjim boravištem je oduševljen, kao i zemljom, koju je gostujući s klubom proputovao uzduž i poprijeko. Uz treninge i utakmice, koje igra dvaput tjedno, Damir Bičanić marljivo uči francuski. Nakon engleskog koji je učio u školi te španjolskog koji je naučio igrajući za klub Ademar León, bit će to treći strani jezik na njegovu “repertoaru”. Ipak, životu tog Slavonca nije uvijek bio bajkovit… Bio je šestogodišnji dječačić kojeg su roditelji jedno jutro u ljeto 1991. uputili autobusom prijateljima u Istru, sluteći što će se dogoditi u Vukovaru. Majka mu se pridružila u rujnu, kad je uspjela izaći iz grada, no otac Ivica, tada djelatnik vukovarskog MUP-a, branio je grad na Vuki do posljednjeg dana, 18. studenog 1991. Tada je zarobljen i odveden u srbijanski logor Begejci. Srećom, pušten je nakon tri mjeseca na razmjeni zarobljenika i početkom 1992. pridružio se sinu i supruzi u Umagu. – Odgajan sam da budem ponosan što sam Vukovarac, da poštujem svoje korijene, ali i da živim bez mržnje i gorčine. S roditeljima nikad ne pričam o ratu. Otac mi ne želi govoriti o logoraškim danima da me time ne optereti, a žao mi je samo što se ne sjećam kako je Vukovar izgledao prije rata. Odnosno, znam samo s fotografija koje su mi pokazivali roditelji – govori Damir Bičanić, koji je u Umagu, gdje mu se otac zaposlio u Policijskoj upravi, a majka u Domu zdravlja, završio osnovnu školu. Njegovi su ondje kupili stan, a on se prvi put zaljubio – u loptu. I to u tenisku jer je živio u gradu bijelog sporta, za koji se ondje i danas “diše”, pa je s 11 godina i sam počeo igrati tenis. Dvije godine poslije zaključio je da lopta za razbibrigu nakon škole ipak treba biti veća. Ušao je, naime, u pubertet, “rastegnuo” se i za glavu nadvisio školske kolege. Zato je pomislio da je košarka sport kao stvoren za njega… Nije ni slutio da će se naposljetku pronaći u rukometu. – Školski rukometni trener izabrao me je kao zamjenu na nekoj utakmici umjesto bolesnog kolege. Pokazalo se da osim visine imam i rukometni “faktor X”, pa je trener zamolio moje roditelje da me upišu na taj sport. Srećom, poslušali su ga – prisjeća se 195 cm visoki Bičanić. Uz Đakovčanina Domagoja Duvnjaka, Andrijaševčanina Josipa Pažina i Požežanina Marka Kopljara, četvrti je Slavonac koji igra u rukometnoj Ligi prvaka. Sva su četvorica kršni momci. Primjerice, Marko Kopljar, koji mu je uz Duvnjaka i Mirka Alilovića, među najboljim prijateljima, dosegnuo je 210 centimetra… – Takve smo građe zbog dobrog kulena. Stalno to ponavljam u svojem klubu, no tamo ne trzaju. Draži im je sir, koji ja ne volim – veli rukometaš, koji je gurmansku istomišljenicu pronašao na jednom drugom sportskom borilištu. To je austrijska plivačica Mirna Jukić, rođena Vukovarka, koja je također odrasla na kulenu. – Upoznali smo se na Europskom rukometnom prvenstvu u Austriji 2010., mojem prvom velikom natjecanju s reprezentacijom. Mirna nas je bodrila, sprijateljili smo se i od nje sam doznao da smo zajedno išli u vrtić u Vukovaru. Kasnije se ispostavilo da su nam mame prije rata bile prijateljice, a djedovi išli zajedno u školu – otkriva sportaš, koji se u Vukovar vratio s ocem 2000., i ondje upisao gimnaziju. Majka je stigla godinu ranije jer su je pozvali na njeno staro radno mjesto u Domu zdravlja. Roditelji su mu i danas najžešći navijači. Otac mu je u mirovini, a majka i dalje radi, a čuju se gotovo svaki dan. Kad ih nazove, prepričava im svoje događaje, na terenu i izvan njega, objašnjava što je sve otkrio uz pomoć svog enološki potkovanog suigrača iz Dijona Cedrica Patyja. I kako se u omiljenom restoranu Cafe de Lyon u Chamberyu, “navukao” na gusju jetru. I sam dosta dobro kuha, posebno biftek te jela od morske ribe i plodova mora, no na pripravu fiš-paprikaša još se nije odvažio. Fiš od dunavske ribe mu je, uz čobanac, nadahnuće za zabijanje golova. Dovoljno je da pomisli na ta dva jela koja njegova majka majstorski spravlja pa da lopta prema suparničkoj mreži odleti kao streljivo iz vukovarske topovnjače.
ZGODNI RUKOMETAŠ