Vrijeme je da odem – povjerila se neki dan Zlata Bartl svojoj sestri Vesni bez ikakvih natruha samosažaljenja. Teta Vegeta, kako zovu 88-godišnju Koprivničanku, umirovljenu Podravkinu kemičarku koja je prije točno pola stoljeća stvorila recepturu za najuspješniji hrvatski izvozni proizvod svih vremena, ostavit će iza sebe toliko buran životopis da će ga i povjesničari teško srediti. Profesorica Bartl danas živi u domu umirovljenika u Koprivnici, gradu u kojem nije rođena, ali je njegova počasna građanka, okružena komforom koji ju je rijetko pratio u životu. I, što joj je daleko važnije, pažnjom i ljubavlju Podravkinih veterana i mladih kolega, starih prijatelja i obitelji.
Ta sićušna i mršava žena bistra uma, ali tihog i teškog govora, potpuno je ravnodušna prema materijalnim dobrima: draži joj je uobičajeni ručak iz Podravkine društvene prehrane, sa sastojcima koje je i sama kreirala, nego objed iz skupog restorana. O nekim događajima u svom životu ne želi pričati, niti je ikad o njima govorila: zaborav je lakši od prisjećanja na njih. U rekonstrukciji njezinih mladenačkih dana najviše nam je pomogla njezina sestra, zagrebačka glumica Vesna Smiljanić, a o inovativnom tehnološkom geniju profesorice svjedočio je njen dugogodišnji bliski suradnik Ignac Mihoković.
Prije pola stoljeća, u doba kad je rođena Vegeta, univerzalni dodatak jelima, još su se vukli repovi ratne neimaštine: koprivničke ulice bile su blatnjave, a Podravkine zgrade ni nalik današnjim funkcionalnim i elegantnim arhitektonskim rješenjima. S kolegama je Zlata Bartl, koja se 1956. iz rodnog Sarajeva doselila u Koprivnicu, jer je tu dobila posao, dijelila jedan obrok dnevno, no to je bilo sretno razdoblje njezinoga života – nakon preživjelih strahota: rata, smrti zaručnika, zatvora u kojem je završila kao žrtva političke klime onog doba, bolesti…
Bilo je dovoljno da joj prijateljica iz Francuske donese juhu iz vrećice, revolucionarni “izum” koji će ženama promijeniti život, pa da Zlatina mašta uzavri: najsuvremenije tehnologije dehidriranja i pakiranja spojiti s okusima iz djetinjstva. Naime, u domu Bartlovih u Sarajevu, u kojemu je 20. veljače 1920. rođena Zlata, jelo se raznovrsno i vrhunski. Prostrani, lijepo namješteni četverosoban stan u naselju Čengića vila, odisao je dobrostojećim ugođajem: radioprijemnik sa zvučnicima dopremljen je 1930., među prvima u Sarajevu. Kao i gramofon s teškim bakelitnim pločama u kojima su bili urezani napjevi “Narodi nam se Kralj Nebeski” i šlageri Andrije Kunca. Bartlovi su bili tipična srednjoeuropska obitelj s austrougarskim tragovima: Zlatin tata, koji je radio u sarajevskom gradskom poglavarstvu, rođen je u Zadru (njegov otac bio je iz Beča, a majka iz Dubrovnika, iz obitelji Gregorić), a majka je potjecala iz češke obitelji Kwapil (njezin otac bio je general carske i kraljevske vojske, uvaženi stručnjak za mostogradnju). Zlata je bila najstarije dijete: nakon nje su se rodile još dvije kćeri – Ksenija, koja više nije živa, i Vesna. Otac je svirao violinu i pjevao, a mama stekla glas bogatom kuhinjom – od bečkih krautflekica i fajngemize ujušaka preko zadarskog bakalara al binco do orijentalnih bureka i baklava.
– Prve Zlatine juhe iz vrećice su me oduševile, jer su podsjećale baš na mamine od krumpira i graška – sjeća se sestra Vesna. Svjetsko, a domaće, kako bi sažeto opisao suvremeni marketing. Iako su se rubovi prvih juha u vrećicama u Podravki lijepili glačalom, koje su Zlatini kolege laboranti posudili od susjede, svjetski su se dosezi počeli jasno ukazivati, a ambicije rasti. I sama imena novih prehrambenih proizvoda izvorište su imala u engleskim terminima vegetable, vitamine i taste.
– Svašta smo mućkali u našem laboratoriju – prisjeća se Zlata Bartl. Iako će kasnije ustvrditi da su prvi miješani začini u prahu nastali zato što je teško bilo doseći konzistenciju juha u kocki, mit o Zlatinoj genijalnosti i optimalnom timskom radu počeo se širiti. Kakav uspjeh za robijašicu osuđenu na osam godina zatvora, koja je iz zeničkog KP doma otpuštena ranije zbog teške bolesti uz “doživotni gubitak građanskih prava”, kako je pisalo u otpusnici. A na liječničkoj svjedodžbi iz 1942., prije prvog zaposlenja, pisalo je doslovce: “Uvijek zdrava”.
Obitelj se povećava
Od uvijek zdrave djevojke prepune energije do teškog invalida prošlo je nekoliko godina i dramatičnih događaja. Problemi su se mogli naslutiti već prije rata, kad je Zlatin otac hrvatski tvrdoglavo glasovao za Mačeka iako je Jeftić bio probitačnija varijanta. Posljedice su bile – kratki zastoj u njegovoj karijeri. Zlata je 1938. otišla na studij u Zagreb gdje je 1942. diplomirala na Mudroslovnom fakultetu stekavši zvanje profesora kemije, fizike, matematike i meteorologije.
I zaljubila se u Zagrebu 1940. Prvi put i, kako kaže sestra Vesna, posljednji. Zaručnik Dragutin Štanfel, inženjer elektrotehnike, u ratu je obukao domobransku uniformu. Kad je rat završio, majka ga je posljednji put vidjela u zarobljeničkoj koloni 1945. u rodnom Daruvaru. Ne zna se ni gdje je pokopan. Zlata je u međuvremenu završila u zatvoru i tek je naknadno saznala za smrt zaručnika. U travanjske noći 1945. odvedena je u zenički KP dom, a dan kasnije odveli su i njezina oca. Teški zatvorski uvjeti i užasavajuće pojedinosti o kojima Zlata ne govori, doveli su do tuberkuloze kostiju i deformacije kralježnice.
– Naša genijalna majka posebno je birala desene tkanina i krojeve za Zlatu – prisjeća se sestra Vesna pokazujući fotografije iz obiteljskog albuma na kojima Zlata haljinama prikriva posljedice sraslih kralježaka, pogrešne terapije i ležanja u sadrenom koritu. Nekad “uvijek zdrava” postala je nikad izliječena, no uvijek vedra. Čak i u zatvoru gdje je utjehu pronalazila u zatvorskim predstavama uz očevu glazbenu pratnju. “Bila je veći glumački talent od tebe”, poslije je Vesnu zafrkavao Mato Baković, prvi direktor Dubrovačkih ljetnih igara, i sam sa zatvorskim iskustvom.
Na slobodi je Zlati bilo dovoljno samo da je puste raditi. Još dok je ležala u gipsu u Sarajevu, držala je poduku iz stranih jezika i prirodnih znanosti: drugih prihoda obitelj nije imala. Prva zaposlenja nakon izaska iz zatvora kratko su trajala – pratila su je stalna sumnjičenja. Na pitanje zašto su je uopće zatvorili, Zlata je sestri odgovorila: “Zato što sam pričala kako mi je divno bilo u Italiji”. Kad se javila na oglas Podravke, nije se previše nadala. Mjesto u laboratoriju joj je, unatoč njegovoj skromnoj opremi, izgledalo bajkovito.
Nakon uspjeha s juhama u vrećici, uslijedila su i prva službena priznanja, a Podravkino Zlatno srce donijelo joj je i zamjetnu novčanu nagradu. Uvažavanje u Koprivnici bila je bitna odrednica cijelog njezinog života. Smrt zaručnika nikada nije preboljela. To joj je ostao, po njezinim riječima, vječni teret na duši. Kako se nije udala, Podravka joj je, kaže, postala – i do danas ostala – njezina velika obitelj.
A od 2001. njezina se “obitelj” i povećava. Te je godine, naime, Podravka osnovala Zakladu prof. Zlata Bartl iz koje se dodjeljuju stipendije i potpore studentima i poslijediplomantima, odnosno pronalaze se talentirani mladi ljudi i ulaže se u njihove vještine i znanja. Jer, možda netko od njih jednog dana u laboratorijima “smućka” proizvod kojim će koprivnička kompanija krenuti u novo osvajanje svijeta.
Rene Bakalović