Dobar glumac, ali ne i zvijezda – takav je status još od početka devedesetih, kad se pojavio u svijetu filma, imao 38-godišnji Španjolac Javier Bardem. No, sve se to promijenilo u nedjelju, 24. veljače, kada se popeo na pozornicu Kodak Theatrea u Los Angelesu i preuzeo Oscara za najboljeg sporednog glumca.
Zahvaljujući ulozi nemilosrdnog ubojice Antona Chigurha u filmu braće Coen “Nema zemlje za starce”, snimljenom prema romanu Pulitzerom nagrađenog američkog pisca Cormaca McCarthyja, Bardem se svrstao među najtraženije holivudske glumce. Tom statusu je pridonijela i vrlo zapažena njegova uloga u adaptaciji romana Gabriela Garcije Marqueza “Ljubav u doba kolere”, a medijima je zanimljiv i zbog ljubavne veza s kolegicom i sunarodnjakinjom Penelope Cruz, koja mu je 1992. bila partnerica u filmu “Šunka, šunka”.
Sve je to Bardemu, nekadašnjem ragbijašu, napokon potvrda da jabuka ne pada daleko od stabla: u njegovoj obitelji glumom su se bavili djed Rafael i baka Matilda, mama Pilar i ujak Juan Antonio te stariji brat Carlos i sestra Monica. Sa šest godina Javier je dobio prvu ulogu, u filmu “El Picaro”, a poznat je postao s 23 godine upravo s filmom “Šunka, šunka”.
U filmu “Nema zemlje za starce” izgledate opasno: treba li obožavatelje biti strah ako vas sretnu na ulici? – Ne, zapravo sam vrlo miroljubiv tip i moj prag tolerancije dosta je visok. No, ako me išta može razljutiti i natjerati da postanem nasilan, to su paparazzi i novinari koji ne znaju gdje je granica pristojnog ponašanja. Ti ljudi krše sva moralna prava na privatnost, a što je najgore, zakoni su tako napisani da im to omogućavaju.
Kako reagirate u susretu s paparazima? – To biste morali pitati jednog tipa s fotoaparatom na kojem je naš susret prije dvije godine ostavio dubok trag.
Jedna od najluđih stvari u filmu je vaša frizura. Jeste li nosili periku? – Ne, na žalost, to je moja kosa. Nekoliko dana prije početka snimanja odlučili su me ošišati, a kako ispred sebe nisam imao ogledalo, nisam vidio što mi Paul, frizer na filmu, radi. Tek kad sam iza sebe čuo braću Coen kako se valjaju od smijeha, shvatio sam da se događa nešto čudno. Onda sam se pogledao u ogledalo i shvatio sam da će frizura nadrasti cijeli film.
Jeste li uživali glumiti negativca? – Mnogi moji kolege tvrde da im je lakše glumiti negativce, no ja sam još prije desetak godina, kao kriminalac u filmu “Perdita Durango”, shvatio da se ne osjećam dobro u toj “koži”. Kad sam, naime, dulje vrijeme u nekom liku, počnem preuzimati i neke njegove karakteristike. Tako sam na snimanju “Nema zemlje za starce” primijetio da nesvjesno činim male podlosti. To mi se, zapravo, nimalo nije sviđalo.
Kako je došlo do suradnje s braćom Coen? – Kad sam 2000. počinjao karijeru u Americi, agent me pitao s kojim bi redateljem želio raditi. Odmah sam spomenuo braću Coen, a on se samo nasmijao i rekao da se to nikada neće dogoditi. I bio je u pravu, jer oni rade isključivo američke filmove u kojima je teško zamisliti nekog stranog glumca. Zato sam se i iznenadio kad su me oni osobno nazvali i pozvali u New York: nije bilo nikakve audicije ni pregovaranja, odmah su mi ponudili ulogu.
Je li vam žao što ste “Ljubav u doba kolere” snimali na engleskom, a ne na španjolskom, na kojem je Marquez i napisao roman? – Bilo bi idealno da je film snimljen na španjolskom, ali mislim da to nije bitno. Roman poput “Ljubavi u doba kolere” pripada cijelom svijetu, a ne samo onima koji znaju španjolski. Vjerojatno ste i vi pročitali roman, i to na svojem jeziku. I uživali ste u njemu jednako kao oni koji su ga čitali na španjolskome. Ista stvar je i s filmom, ako je dobro napravljen, nije važno na kojem je jeziku.
U koliko ste dobrih filmova glumili? – Većina filmova koje sam snimio bila je loša, nekolicina užasna, dva osrednja, jedan dobar, a dva su bila čak vrlo dobra. No, bez obzira na to gdje i kada sam ih snimao, vrijedilo je samo jedno pravilo: ako je priča dobra, i film je dobar. Nema toga redatelja koji može snimiti dobar film ni iz čega. I zato, ako pročitam dobru filmsku priču koja dolazi iz Čilea, Etiopije ili Njemačke, odmah prihvaćam ulogu.
Možete li već tijekom snimanja odrediti kakav će biti film? – Hoće li film biti dobar ili loš, osjetim već nakon nekoliko dana snimanja. To nije nimalo ugodan osjećaj: znate da ono što radite nije dobro, a svejedno ste prisiljeni film odraditi do kraja. Pravo mučenje koje je mnogo lakše izdržati uz nekoliko čašica tekile.
Kako to da ste nakon nominacije za Oscara ostali živjeti u Španjolskoj, a bila je to prilika za ozbiljniju karijeru u Americi? – Svi me pitaju zašto se ne preselim u SAD, a meni je tako lijepo u Španjolskoj. Volim sunce, pršut i vino te lagani ritam koji imam u domovini, a to nijedna uloga ne može nadoknaditi. Uostalom, ne znam voziti auto pa bih u Los Angelesu bio potpuno izgubljen.
Priželjkujete li ipak bolje uloge u Hollywoodu? – Naravno da bih volio dobivati dobre uloge u Hollywoodu, ali prvo bih morao popraviti svoj engleski. Trebao bih mnogo učiti i razgovarati na engleskom, kako bih izgubio španjolski naglasak, no, iskreno govoreći, za to sam prelijen. Imam previše dobar život da bih ga mijenjao.
Imponira li vam to što ste na listama najseksepilnijih muškaraca? – Na to ne želim ni misliti. Ako vam netko kaže da sam seks-simbol, samo mu savjetuje da pogleda “Nema zemlje za starce”. Ako i nakon toga bude mislio da sam seksi, onda ima doista bolesno poimanje seksualnosti.
Znači li to da više ne želite snimati filmove izražene seksualnosti, kao što je bio vaš rani španjolski film “Šunka, šunka”? – Ne bježim od erotike na filmu. Na primjer, “Ljubav u doba kolere” ima tu fino izraženu crtu erotičnosti koja mi se sviđa. Marquezov roman govori o stvarima koje čine život, a među njima su ljubav i seks. No, svoju pravu seksualnost pokazao sam u filmu “Šunka, šunka”. To sam doista ja: ubijam ljude pršutom i vodim ljubav s Penelope Cruz.
Josip Jurčić
Intervju je originalno objavljen u dvomjesečniku GloriaGLAM (br. 6)