Razgovarala Silvija Glavić Stocca
Snimili: Petar Jurica i Davor Matota Copyright Gloria
Nekoliko dana uoči odlaska u švedski Are, na 39. svjetsko prvenstvo u alpskom skijanju, naš najbolji skijaš Ivica Kostelić (27) proveo je u Novom Vinodolskom. Kostelići se tu, u kući obiteljskih prijatelja, uvijek okupljaju prije velikih natjecanja, no ovaj put s njima nije bila Janica, koja se odmara od skijanja te s dečkom Borisom Ivančićem dovršava uređenje salona ljepote na riječkom Korzu. S Ivicom su zato bili majka Marica i otac Ante te – tajanstvena plavuša. O novoj ženi u Ivičinom životu zna se samo da joj je ime Elin Margret Arnarsdottir, da će u lipnju navršiti 22 godine, te da je bivša islandska skijašica iz okolice Reykjavika. Ljubav s našim skijaškim asom planula je prije godinu dana, na ledenjaku na kojem je on trenirao. Prošlo ljeto pridružila mu se u njegovoj ljetnoj bazi na Mljetu, a to što je s njim provela odmor uoči važnog natjecanja, govori da ona nije samo prolazna avantura te da ju je dobro prihvatila i njegova obitelj. O svojoj novoj odabranici Ivica, uobičajeno, šuti, i na svako pitanje o njoj kaže:
– Znate i više nego što bih htio.
Kako ste se u Novom Vinodolskom pripremali za svjetsko prvenstvo?
– Najvažnije je to što sam se dobro naspavao. Na skijalištima se budim već oko šest pa mi je ustajanje u deset došlo kao dar s neba. Potom bih trčao, radio vježbe za ravnotežu i snagu, pa kratko odsprintao… Takvim laganim treningom uz more skupljam snagu za napore koji mi slijede.
Je li za “punjenje baterija” zaslužna i kuhinja vaše mame Marice?
– Bez nje bi došlo do raspada sistema. Iako naš tim ima i profesionalnog kuhara, kad god mogu, jedem kod mame. Ja sam pojedem pun lonac njezine juhe od buče ili sarme. Iako i kuhar poštuje sve moje želje, kod mame se hranim cijeli život i jednostavno sam naviknuo na takve okuse.
Očekujete li u Areu i Janicu?
– Bilo bi super da dođe. Toplo se nadam da će zov snijega nadjačati njezinu želju za poslom u kozmetičkom salonu.
Hoće li vas bodriti i prijatelji?
– Sumnjam da će netko iz Zagreba potegnuti do Area. Ipak, društva mi neće nedostajati jer bit će ondje Kalle Pallander i Bode Miller. Iako smo na terenu suparnici, međusobno se veoma poštujemo, čestitamo si na uspjesima i proslavljamo pobjede, nazovemo ako je netko od nas ozlijeđen…
Je li vam otac i danas najveći autoritet?
– Naš odnos se, naravno, promijenio otkako sam odrastao, ali tata mi je glavni trener, pa je njegova riječ u skijanju zadnja. No, ni ja se ne bojim reći što mislim.
Često se ne slažemo, ali ne svađamo se. Ja ponekad vrtim neki svoj film, ali uvijek razmislim o onome što tata govori. Naš je odnos kompleksan jer niti jednom drugom treneru do mog uspjeha ne bi bilo stalo kao mom ocu s kojim sam i duboko povezan.
A kakav je vaš odnos s Janicom?
– Potpuno smo drukčijih karaktera, ali cijeli smo život proveli zajedno i zato smo iznimno bliski. Kad imam problem, samo tata i Janica mogu shvatiti o čemu se radi jer su nam putevi isti. Zato smo Janica i ja veoma povezani, iako u posljednje vrijeme više nismo toliko zajedno. Ali, ona i dalje prati i proživljava sve moje pobjede i neuspjehe.
Nedavno vas je otac “odao” novinarima, rekavši da izvrsno crtate karikature. Što je na njima i mislite li ih objaviti?
– O objavljivanju još ne razmišljam iako od malih nogu stalno nešto crtam. Najviše imam karikatura političkih poteza koje Amerikanci vuku po svijetu. Jedna od meni dražih odnosi se na događaje u Afganistanu 2003., kad su Amerikanci iz jedne skupine aviona bacali žute bombe, a iz drugih pakete humanitarne pomoći u istoj boji. Siroti ljudi pogibali su hvatajući bombe za koje su mislili da su paketi s hranom i lijekovima. Nacrtao sam Unclea Sama kako vozi avion iz kojega padaju bombe i darovi, pomiješano. To je vrlo simbolično jer Amerikanci na taj način ratuju.
Prošle ste jeseni upisali prvu godinu Hrvatskih studija u Zagrebu. Kako ide učenje i polaganje ispita?
– Zasada nikako, jer sam potpuno koncentriran na skijanje. Mislio sam da ću, možda, uspjeti nešto učiti, ali uz svoj program treninga i natjecanja, nije bilo šanse. Učenju ću se ozbiljnije posvetiti na proljeće.
Koliko vam je kvalitetniji život danas, u vili u Gračanima, u odnosu na vrijeme kad ste stanovali u podrumskoj garsonijeri?
– Imam više prostora i ne razmišljam o tome mogu li moji ukućani proći hodnikom ako sportsku torbu ostavim dvadesetak centimetara lijevo ili desno. Veoma mi je važno što su Gračani blizu Sljemena, koji je naš glavni centar za treninge, a od naše kuće do šume treba mi pet minuta hoda. A drugo, kad se odseliš iz stančića od pedesetak četvornih metara, koji je uvijek bio krcat skijama i sportskom opremom, pa svatko dobije svoju sobu, to donosi i neke promjene u obiteljskim odnosima. Dijete postaje samostalnije kad dobije svoju sobu.
Dosad ste imali nekoliko provala u tu vilu: što ste prvo pomislili kad ste saznali da ste pokradeni?
– Prvo bih pomislio: “Jesu li mi ukrali gitare?”. Imam pet električnih i jednu akustičnu. Možda mi toliko znače i zbog toga što mi je prvu kupio djed Leon, tatin otac. Kad je umro, 26. studenoga 1995., uzeo sam gitaru u ruke i njemu u čast zasvirao “I Wanna Hold Your Hand”. Otada je rock’n’roll svirka dio moje rutine. Drugi predmet do kojeg mi je veoma stalo je fotografija s ronjenja: izranjam nakon ronjenja na dah, a kako je bilo kasno poslijepodne, vidi se samo moja silueta i peraje koje su povezane s mračnim donjim dijelom slike, pa izgleda kao da izranjam iz mraka. Uvijek me obuzme neki spokoj kad pogledam u tu fotografiju.
Ronite i s bocama. Što vas fascinira kod tog sporta?
– Sve. Uživam u svakom trenutku pod morem. Vidio sam velikih riba, kirnji od tridesetak kilograma, divovsku kornjaču koja je kod nas rijetkost i još štošta… No, čak i kad ništa ne vidim, uživam u svakom trenutku provedenom u podmorju oko Mljeta. Na taj otok dolazim od ranog djetinjstva, jer je djed još prije mog rođenja kupio zemljište u mjestu Omani, a mene su onamo prvi put doveli kad mi je bilo šest mjeseci. Svake godine smo na Mljetu, znači ovo ću ljeto onamo otići 27. put.
Tko vam je životni uzor?
– Forrest Gump, zanimljiv lik iz istoimenog filma, koji je svašta proživio i preživio.
Što vam u životu znači vjera?
– Religiozan sam i vjera mi znači mnogo. Ne mogu se pohvaliti da često odlazim na mise, ali sam zato često u crkvama, čak i na natjecanjima.
A moda?
– To je za žene. Ne znam je li to na žalost ili na sreću, ali nimalo me ne zanimaju ni moda, ni kozmetika…
Koliko ćete još skijati?
– Sigurno do Olimpijade 2010., a možda i koju godinu dulje.
A što poslije?
– Volio bih otići na godinu dana na Mljet, potpuno zaboraviti skijanje i razmisliti što dalje. A poslije toga, zaista ne znam.
Je li u planovima i obitelj?
– Da, ali ne znam ni kada, ni s kim.
A djeca?
– Nadam se i tome, jednog dana. A kojeg spola, svejedno mi je, volim svu djecu.
Kakva je vaša idealna žena?
– Nije dobro zamišljati idealnu ženu jer ona ne postoji, kao ni idealan muškarac. Idealno je ono što nekome najviše odgovara. Život je prekrasan jer nije idealan, u suprotnom bi bio dosadan.
Kontaktirate li sa svojom bivšom djevojkom, nekadašnjom američkom skijašicom Caroline Lalive?
– Redovito se čujemo, ona sada trenira djecu u svom klubu Steamboat Springs u Coloradu. Uz to se oporavlja od ozljeda i neizvjesno je hoće li se više ikada vratiti na skijaška natjecanja.
Što mislite o sportskim karantenama – životu bez mobitela, seksa i ostalih stvari koje su dio života?
– Mi nemamo takve stroge karantene. Apsurdno je na nešto prisiljavati ozbiljnog sportaša koji je svjestan da vlastitom nesmotrenošću može prokockati rezultat za koji je mukotrpno trenirao.
Osvajali ste srebro u kombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama 2006. u Torinu, Mali kristalni globus u slalomu Svjetskog kupa za sezonu 2001./02., pa i na ovom Svjetskom prvenstvu od vas mnogo očekujemo. Na kakav plasman vi “pucate”?
– Na medalju u slalomu i (ili) kombinaciji.