Neću izreći ništa novo ako ponovim tko zna koliko puta izrečenu misao – djeca su velika, velika radost, ali i velika briga. Pitanje je samo kad počinje jedno, a kad drugo. Javlja li se to u fazama, izmjenjujući se, ili je radost tolika da i brigu umanjuje. Ne znam može li je baš sasvim umanjiti, ali možda kod nekih roditelja i može.
Uvijek se sjetim jedne svoje mušterije koja je beskrajno voljela djecu, koja bi ih rađala da je bilo kako bi sama govorila po njezinu, dok god bi to mogla. Spominjem je i zato što je strahovito držala do sebe, što se nije zapuštala nikad, pa čak ni u dubokoj trudnoći, što je služila “za ogled” svima onima koji misle da su žene s mnogo djece zapravo prestaju biti žene. Mnogi čak i na obitelji s mnogo djece gledaju sa zadrškom, pa i sa žaljenjem jer, eto, oni su “jadnici koji su se bespotrebno opteretili tolikom dječurlijom”. Nevjerojatno, a svi se kunu kako treba voditi smišljenu populacijsku politiku! Da čovjek ne povjeruje! Ali, da se vratim svojoj mušteriji. Nije samo ona uvijek bila dotjerana, pazila je da i djeca budu. Bili su pravi mali manekeni. Doduše, mogla je, imala je, ali imaju i druge pa ne paze.
No, ja je još po nečem pamtim. Inače staložena i razumna, jednom sam primijetila užasnu nervozu na njoj. Nije čak došla ni po haljinu koja joj je trebala za neki prijam. Tek nakon tjedan dana kad se pojavila u salonu, činila mi se užasno zamišljenom, čak toliko da sam mislila da je bolesna. Na moj upit, a inače se nisam voljela petljati ni u čiji život, je li se desilo nešto što je brine, odgovorila mi je: “Ma užasno sam nervozna jer mi sin ide s društvom na more. Zamislite šesnaestogodišnjak sam bez nas? Mislim da sam ga dobro odgojila, ali u društvu je. Ponašat će se onako kako to društvo bude diktiralo. A sve su to ipak tinejdžeri”. Sve mi je bilo jasno. Sve majke, ali i očevi, tako se osjećaju kad “ptice polete iz gnijezda”. A poletjeti moraju. To je normalno i ne bi bilo dobro kad ne bi bilo tako. Roditelji bi se morali zabrinuti kad bi im se stalno “držali skuta”.
Ili jedan drugi slučaj koji je mnoge Švicarce gadno uzdrmao, neke čak i toliko da djecu tu godinu nisu pustili same na more. Moji švicarski znanci, uglavnom bogati, svojim tinejdžerima su priuštili ljetovanje negdje u Španjolskoj. To je inače jedno vrijeme bila moda i stvar društvenog prestiža. Roditelji su bili sigurni jer se u tom skupom hotelu o djeci vodilo računa, na način da ovi to i ne primjećuju. I sve je bilo u redu do trenutka dok pažnja “nadglednika” ipak nije popustila. A popustila je u predvečerje. A mladost je samo mladost. Željna uzbuđenja pa i avantura. Isplovila su njih petorica u nekom gumenjaku bez da se ikom jave. I kad se nisu do ponoći vratili u hotel, nastala je uzbuna. U pomoć je pozvana i obalna straža. Našli su ih zadnji čas izmučene i prestrašene, i tko zna što bi se desilo da nisu bili uporni u potrazi.
Pamtim i slučaj jedne moje poznanice koja bi rado svoga sina pustila s društvom na ljetovanje, ali on društva nije ni imao. Nju je brinulo, s razlogom, ono od čega mnogi strahuju. Očito da se u životu susrećemo sa svakakvim slučajevima. Na jednom predavanju čula sam i nešto što je i mene zaintrigiralo – je li bolje da društvo bude mješovito ili da bude samo žensko ili samo muško. Odgovori koji su se čuli bili su zanimljivi. Jedni su tvrdili da je bolje da bude miješano jer će dečki, navodno, paziti na djevojke, dok su drugi tvrdili da je bolje da cure budu odvojene od dječaka jer se nitko neće praviti važan i tako bi se mogle izbjeći eventualne nesreće. Sigurno da odgovor nije i ne može biti istovjetan. Ovisi o karakteru onih koji su zajedno, o njihovom odgoju pa i odgovornosti.
No pitanja koja si svi postavljaju, pa čak i stručnjaci, glase – kada prvi put bez roditelja na odmor. A to znači s koliko godina? Kako donijeti ispravnu odluku i pustiti ili ne pustiti s društvom na odmor? Nije nevažno, ili čak bih rekla da je veoma važno, pripremiti ih na tu prvu pravu odvojenost. I odmah moram reći da nigdje u literaturi nisam naišla na jedinstven odgovor, a nisam ga čula ni od mnogih roditelja koje su morile iste brige. Činjenica je da većina mladih planira ljetovanje s prijateljima, da najprije polako, a zatim sve čvršće i žešće odbijaju ljetovati s roditeljima, što ovi teško prihvaćaju. No roditelji bi morali znati da to relativno osamostaljenje ima još jednu vrlo važnu komponentu, da to nije samo “bijeg od njih”, nego i želja da učvrste prijateljstva. Hoće li pristati na ljetovanje djeteta s prijateljima, odluka je koju moraju roditelji donijeti usuglašeno. Mogu, ako imaju neke dileme, potražiti pomoć i stručnjaka, ali smatram da svaki roditelj poznaje svoje dijete bolje od ikoga i da su oni jedini meritorni za takvu odluku. Ni u jednom času prilikom ozbiljnog razgovora o ljetovanju ne smije doći do izražaja autoritet i bespogovornost već kompromis s napomenom – koliko odgovornosti, toliko slobode. Ono dijete koje ima na pameti da je samo odgovorno za svoje postupke, koje svojim ponašanjem zaslužuje roditeljsko povjerenje, može se bez problema pustiti s prijateljima na odmor. Oni kod kojih to nije razvijeno, ne mogu. Samo, tu si i roditelji mogu postaviti pitanje svoje odgovornosti.
Pišem ovo sad zato što je krenulo doba godišnjih pa svi oni roditelji koji su još u nekim dvojbama, trebaju ih prekinuti jer vrijeme će ih inače preteći. Oni moraju shvatiti da je ljeto doba opuštanja, izlazaka, putovanja… Mladi, pogotovo tinejdžeri, uglavnom razmišljaju o tome kako će se što bolje provesti, i u tome nema ništa loše. Više je to dilema za odrasle. Od onoga trebaju li oni ipak osmisliti to vrijeme ili sve to prepustiti njima. Stručnjaci ipak upozoravaju da priprema za velike stvari u životu počinje od malih nogu, a tako je i s pripremom za prvo samostalno ljetovanje. Dr. Iva Stasiow ističe da se “odgovornost ne može naučiti tek jednim razgovorom, to je proces koji se gradi godinama, u kojem roditelji djetetu ugrađuju sve veći osjećaj odgovornosti, a uzročno-posljedično to dijete zaslužuje i sve veću slobodu”. I što na kraju preporučiti? Jedan moj prijatelj je jednom na takav upit odgovorio – riskirati. Ne bih to baš tako nazvala, ali da će se morati tražiti i nalaziti kompromisi, to je sigurno. Stoga, svi vi roditelji koji ste još u dilemama, presijecite ih. Ili kako je rekao jedan psiholog, sjetite se kakvi ste vi bili u toj dobi i tako postupite.