Razgovarao Kruno Petrinović Snimci Ivan Posavec i Glorijina arhiva
U ulogu renesansnog umjetnika Marina Držića u filmu Veljka Bulajića “Libertas”, koji je prošlog tjedna premijerno prikazan u Zagrebu i Dubrovniku, glumac Sven Medvešek uložio je mnogo, i od nje očekuje mnogo. – Dvije godine svog života posvetio sam toj ulozi i nadam se da će mi ona omogućiti proboj u druge kinematografije, što već dugo priželjkujem – priča 42-godišnji Sven Medvešek, kojem je “Libertas” doslovce promijenio život. Prije tri godine, na snimanju u Dubrovniku, zaljubio se u kostimografkinju Martinu Franić, s kojom ima 2-godišnju kćerkicu Jagu. Zbog te veze razveo se od glumice Nataše Dorčić, s kojom ima sinove Tomu (10) i Tita Emanuela (7) te kćerkicu Rozu (8).
Iako je vrlo cijenjen i tražen glumac, čije lice i kamera voli, Sven Medvešek zapravo vrlo rijetko nastupa. – Odbijam i kazališne i filmske uloge te reklame koje mi osim novca ne donose nikakvo drugo zadovoljstvo. Dok sam zdrav, nemam straha da neću imati posla i da neću moći prehraniti sebe i svoju djecu. Znam da me zbog toga mnogi smatraju ekscentrikom, ali najveća životna vrijednost za mene su radost i sloboda, koje neću žrtvovati zbog drugih interesa – priča Sven Medvešek.
Po čemu ćete pamtiti ulogu Marina Držića? – Po ekipi koja je radila na filmu, novcu i vremenu koji su u “Libertas” uloženi. To je najveći projekt u kojem sam sudjelovao. Posljednjih desetak godina glumio sam u pet važnih filmova, no tek u “Libertasu” osjetio sam da sam dio ogromnog pogona, u kojem su svi bili neposredno zainteresirani za uspjeh.
Kako ste se osjećali kad ste dobili tu ulogu? – Neko vrijeme je moj brat Rene Medvešek bio kandidat za glavnu ulogu, a ja sam trebao igrati Držićevog brata Vlahu… Međutim, redatelj se na kraju odlučio za mene, odveo me pred ekipu i zagrlio. Kad je rekao: “Imamo Marina Držića!”, za mene je to uistinu bio poseban trenutak. Drugi je bio na snimanju u Veneciji, kad sam se u pet sati ujutro u gliseru vozio preko lagune, dok mi je vjetar mrsio kosu. Takvi detalji mene hrane, uživam u svemu što moj posao čini posebnim. Kad sam zbog snimanja trebao skočiti u venecijanski kanal, to sam učinio s radošću: nije me bilo briga što je to more prljavo i smrdi – shvatio sam da je to jedinstvena prilika za mene, dečka iz Trnskog, da to napravim.
Što vam znači Trnsko, novozagrebačko naselje u kojem ste odrasli i u kojemu živite? – Trnsko je moj dom, teško je oslikati taj osjećaj. U njemu poznajem sve generacije: od djece koja se igraju na igralištu, do svoje generacije i generacije svojih roditelja. Na putu do trgovine pozdravim se s najmanje dvadesetak ljudi, ako otvorim haubu svog auta znam da će mi barem dvojica susjeda ponuditi pomoć, čak i u ponoć mogu pozvoniti ljudima na vrata i posuditi putra ili jaja… Zbog toga, kad iziđem iz stana, ne osjećam da sam izašao iz svog privatnog prostora: moj dom je cijelo naselje, u radijusu od kilometra i više. Baš mi je drago da Tomo, Roza i Tit Emanuel odrastaju u tom kvartu, gdje slobodno mogu uživati u igri. Jer, ako ja nisam s njima, znam da će nekome već biti na oku…
Obitelj Medvešek zaštitni je znak Trnskog: uz vas, vašu bivšu suprugu i troje djece, ondje živi i vaš brat Rene s četvero djece: kako objašnjavate taj baby boom u vašoj obitelji? – Trnsko, očito, ima podzemne vode koje pogoduju začeću. Svi koji nemaju djece, neka dođu k nama u Trnsko, garantirano će uspjeti.
Zašto ste se angažirali u lokalnoj udruzi za poboljšanje kvalitete življenja? – Javio sam se na njihov oglas čim sam ga pročitao na uličnom stupu. Jer ako uistinu želite nešto promijeniti, morate početi od sebe. Ja ne čitam novine i ne pratim vijesti jer ne želim da me opterećuju informacije o događajima na koje ne mogu utjecati. Meni su od toga važniji kontakti s drugim ljudima i vlastiti doživljaji. Mi u udruzi dogovaramo se gdje ćemo postaviti klupu ili posaditi drvo, kad ćemo organizirati akciju čišćenja livade…
Ne smeta vam što vas ljudi gledaju kako skupljate smeće po livadi? – Ne. Kao klinac sam sanjao da ću postati smetlar. U blizini naše trgovine svakog jutra, kad sam išao po kruh i mlijeko, na pješčaniku je sjedio smetlar sa svojim gablecom, sendvičem i pivicom: on mi je izgledao kao najslobodnije biće na svijetu. A imao je i bicikl za kakvim sam tada žudio. Vjerojatno i zbog te slike ja i danas uživam sjesti na rubnik i pojesti sladoled, ili izuti cipele i leći na travu.
Zašto više ne živite s kostimografkinjom Martinom Franić, zbog koje ste se razveli i s kojom imate kćerkicu Jagu? – Ponovno živim sam jer je za mene ljubav sveobuhvatan osjećaj ili pojava, u koju mogu uranjati, ali je ne moram nužno adresirati samo na jednu osobu. U muško-ženskim odnosima uvijek ima pikanterija i pokušaja prisvajanja, a ja se trenutačno želim osloboditi posvojnih pridjeva – ne želim da me netko zove svojim, ili da itko bude ekskluzivno moj. Da mi je netko prije deset godina, kad mi se rodio najstariji sin, rekao da ću imati četvero djece iz dvije veze, slatko bih mu se nasmijao. Smatram se monogamnim, ali shvaćam da život nosi svoje, i ja to jednostavno moram prihvatiti ako želim nastaviti živjeti.
Kako odgajate svoju djecu? – Vrlo rano djecu sam počeo puštati da sama doživljavaju svijet, a ne da im sve serviram i namećem što smiju i ne smiju.
Jesu li vaša starija djeca upoznala Jagu? – Naravno. Sestre Roza i Jaga su najveće frendice, ponekad i spavaju zajedno.
Koliko vremena provodite s djecom? – Vidimo se svakodnevno, nekad ih samo na biciklu otpratim do škole. To me ispunjava mirom, ima neka tajna veza među nama… Neki kažu da s djecom ne smijete biti prijatelj, a ja im želim biti upravo to. Najsretniji sam kad mi sin iz drugog grada pošalje SMS poruku da je upravo pokupio smeće s ceste. Tada vidim da je sve ono što smo zajedno radili u Trnskom ostalo zabilježeno u njegovoj duši. Zbog djece sam nabavio mobitel i laptop, da mogu s njima komunicirati i kad smo razdvojeni.
Mnogima vaš život izgleda kaotično, kako biste ga vi definirali? – Ja bih ga definirao kao slobodu koju sam si usudio uzeti. A sloboda je svima ponuđena. Čudim se ljudima koji sjede pred televizorom uz grickalice i gazirana pića s ledom… Meni mnogo više godi život bez televizije i izvorska voda na sobnoj temperaturi, kao i svakodnevna tjelovježba. Siguran sam da nema mnogo mojih vršnjaka koji poput mene mogu hodati na rukama.
Zašto ste već 13 godina slobodni umjetnik? – Iz sjajne sredine, ansambla zagrebačkog HNK, otišao sam jer su mi dodjeljivali uloge a da sa mnom nitko nije razgovarao želim li ih igrati. Kao umjetnik nisam mogao pristati na takve radne obveze pa sam pokupio svoju radnu knjižicu i otišao u slobodnjake. Uostalom, uvjeren sam da ne bih mogao glumački trajati u jednom ansamblu do mirovine.
Zar vam egzistencijalna sigurnost ništa ne znači? – Nisam čovjek koji se osigurava. Često i ne zaključam auto ili stan… Koji put ostanem bez nekih stvari, ali bih kradljivcima vjerojatno to i sam dao da su me pitali.
Što o tome misle vaša bivša supruga Nataša Dorčić i bivša djevojka Martina Franić? – Moj svjetonazor je dosta jasan. Teško je o tome razgovarati kad su i emocije prisutne, ali na kraju krajeva – volimo se. Sve prođe, emocije se smire i mi opet možemo pogledati jedni drugima u oči. Što god radili i koliko god se osjećali povrijeđenima, uvijek iznova si možemo i moramo oprostiti.