A sada - svi na snijeg

Mnogi me drže bogatom ženom, čak mi priznaju i takvo iskustvo, ali nisu baš sigurni da sam u “trendu kad su u pitanju neke novine”, jer misle da me sve to prešlo ili prošlo, svejedno kako to nazivali. Začudila sam se neki dan kad me upitala jedna moja mlada susjeda, inače simpatična djevojka, ja bih rekla čak jedna od pripadnica “zlatne mladeži”, ali u onom najpozitivnijem smislu, jesam li ja ikad skijala. Je li moja generacija uopće u skijanju uživala ovako kako to uživaju oni danas.

Mora da ona i taj sport, ili tek tu rekreaciju, povezuje samo s nečim što je i u Hrvatsku, a gotovo i u svijet, došlo – tek njezinim rođenjem. Ili u najboljem slučaju, stvaranjem ove naše države. Nisam imala baš vremena, a nije ni priličilo, da joj “onako s nogu” i na stubama kažem što je za nas skijanje nekad značilo, ali i kako ja gledam na ovo danas za koje mi se čini da je više stvar “imidža” nego stvarnog užitka ili potrebe za tim. Jasno, i ovaj put ne želim biti isključiva – jer čast onima koji skijaju jer su za tim sportom “ludi”. Propustila sam i da joj kažem da me na ledenom švicarskog snijegu i brijegu ugrijalo jedno toplo srce, čak toliko da sam tu toplinu dugo, dugo osjećala. I danas mislim da se simpatije, ljubavi, pa čak i samo seksualna želja, i rađa kad smo opušteni, kad se prepuštamo tek prirodi. A to nigdje nije toliko moguće koliko kad nas svojom bjelinom zaslijepi snijeg. Imala sam ja svakakvih ljubavnih doživljaja, ja ih, uostalom, nikad i nisam krila, ali oni “snježni” zauzimaju posebno mjesto.

Sve što želim da mladi danas, pa i oni nešto stariji, osjete na snijegu jest – toplina! Jedno se mora priznati – tijekom posljednjih desetljeća skijanje je steklo brojne pristalice, ono se u neku ruku i omasovilo, i to bi me radovalo kad ne bi imalo i onaj drugačiji prizvuk u sebi – da ne svrstava ljude u neki poseban soj – one, posebne, koji idu na skijanje, ali ne bilo kamo, nego u Austriju, Italiju, Francusku, i dabome u Švicarsku, i one koji se kotrljaju tko zna po kakvim “zagorskim bregima” ili u boljem slučaju tek na Sljemenu. Ni Slovenija nije više što je nekad bila jer i to je tek “tu negdje” svima ipak dostupno.

Taj sport, u svoj svojoj punini, i to se mora priznati, nekad nije bio ovako masovan, bio je čak dostupan tek odabranima, ali imao je svoj čar, uživalo se u njemu možda i intenzivnije nego se uživa danas. I da ne bih bila pogrešno shvaćena, da netko ne bi mislio da žalim za vremenima kad su samo odabrani mogli skijati, a među tima sam bila i ja, želim baš reći nešto suprotno. Sve treba učiniti da taj predivan sport postane dostupan svima, pa i onima koji ga silno vole, a ne mogu si baš priuštiti tjedan dana na snijegu tko zna koje, pa i daleke zemlje. Ne znam kako ga omogućiti ponajprije djeci, ali možda bi s tim trebalo početi već u vrtiću i polako ih navikavati na svjež zrak, na čisti snijeg, pa i na danas već pomalo zaboravljeno sanjkanje. I danas mi moja vlastita djeca znaju reći, unatoč tomu što su proskijala najčuvenija skijališta na svijetu, da se ništa, ili barem rijetko što, da usporediti sa sanjkanjem na Cmroku. Zagreb se užasno proširio, ne mogu svi ni na Cmrok, ali ima toliko neiskorištenih prostora da je samo pitanje male preinake pa da sve bude “kao nekad”, ako ne i bolje. Ako ovo dopre do ušiju našega gradonačelnika Bandića, sigurna sam da se taj čovjek neće oglušiti. Ako je za ijedan sport potrebna priprema, onda je to sigurno za svaki zimski. Ni oni “najsportskiji tipovi” ne mogu tek stati bez ikakve poduke na skije i spuštati se niz padinu, a ni na klizaljke ne mogu tek tako. I, zato, prije nego se odlučite za jedan od ovih načina rekreacije, pripremite se. Jer, nigdje kao tu nisu česti padovi, lomovi ili samo istezanja mišića. Da biste postali dovoljno čvrsti na skijama, ali i dovoljno pokretljivi, da biste reagirali na vrijeme, potreban je trening cijelog tijela, priprema, kako se ono kaže, “od glave do pete”, koja će vam ojačati ne samo mišiće već će pripremiti krvotok za predstojeće napore. Većina nesreća u skijanju, kažu liječnici, mogla bi se izbjeći da su se pristalice zimskih sportova na vrijeme pripremili za start u novoj sezoni. Ali kažu da nije samo nedostatak zimske gimnastike krivac za ozljede, već tome pridonosi i pogrešno ponašanje u zimovalištu. Automobilom se dolazi do uspinjače ili skijaških liftova, a zatim se kreće prema stazi i pritom vam je obično hladno na početku. Kad se stigne konačno do padine, zglobovi su vam ukočeni i nedovoljno razrađeni mišići. Nije ni čudno da u takvom stanju dolazi do padova. Liječnici napominju da hladan mišić nije u stanju izdržati iznenadnu akciju, ukočeno tijelo nije tako pokretljivo i čovjek njime ne može vladati. Zbog toga neposredno prije spusta, kad su vam skije već pričvršćene, izvedite nekoliko vježba zagrijavanja i labavljenja. Vježbaju se pokreti koje inače izvodite pri punoj vožnji.

Poznato je da skijaškom gimnastikom pripremljeni sportaši otpočetka za klasu su bolji i bolje skijaju nego oni nepripremljeni. Oni i brže napreduju u učenju novih vještina i u cjelini nalaze više zadovoljstva i radosti u zimskom sportu. Ali i uz ove fizičke, pa i psihičke pripreme, važna je i prikladna oprema. Nemojte se opredijeliti za skije kojima svojim umijećem niste dorasli, a loši vezovi smetat će vam isto koliko i cipele koje žuljaju. Valja voditi računa o sitnicama, kao što su naočale ili dobre rukavice. Pravi skijaši imaju rukavice bez prstiju. Valja voditi računa i o pravoj zaštiti od sunca koje vas u planini može opeći. Čak i najmanji propust u odnosu na sve ovo što sam do sada nabrojila, može značiti početak kraja toliko očekivanog i ne baš jeftinog zimovanja. Veliku i posebnu pažnju posvetite garderobi. Uvijek savjetujem jednostavnost, ali ukusnost.

Moja prijateljica Nada bila je izvanredna skijašica, ali nije mnogo pažnje pridavala odijevanju. Sjećam se da smo išli velikim autobusom na jedno čuveno skijaško mjesto u Švicarskoj. Osim moje obitelji, njenog muža i dvoje djece, bio je tu još jedan bračni par. Žena je bila predivno odjevena i Nadin muž nije oka skidao s nje. Ali, čini se da ni ona s njega. A pogled mu je, to sam sigurna, najprije privukla njezina besprijekorna skijaška odjeća. I ljuta na muža, Nada se izbezumila. Počela je vikati najprije na djecu, pa na muža, a nije ni nas mimoišlo njezino bjesnilo. A kad smo svi zajedno dobili i mjesto za istim stolom ujutro, mislila sam da će to biti kraj zimskim užicima. No, kad sam vidjela kamo sve to vodi, rekla sam joj što je ide – jest da je ona sjajna skijašica, njezinim bravurama na snijegu nitko nije ravan, ali neka se malo potrudi i oko svoga izgleda. Oko onoga što žena nikad ne smije zapustiti – ma što radila, uvijek mora ostati i biti ženom – dotjeranom i punom pažnje. Nije lako, priznala mi je, ali tko kaže, odgovorila sam joj, da je lako biti uopće ženom. Drugo jutro sam joj posudila svoju skijašku odjeću, dotjerala je i svi su je uočili. Bila je ono što je trebala biti od početka – žena. Sad su i njezine bravure na snijegu izgledale drugačije – bile su nalik na nju samu – sve sa smislom i dotjerano. I iznad svega izazovno! Ne jednom se može čuti izreka da se sportom treba baviti kao da se gradi kuća – od temelja. A nitko kao žena nije tu izreku u stanju razumjeti. I zato podržavam skijanje kao masovni sport. Ondje je sve moguće. Ne samo da će kretanje po snijegu pomoći vašem zdravlju, nego će vas i raspoložiti. A u tom stanju doći će i ono što mnogi priželjkuju – susret s nekim tko će otopiti santu leda kojim je bilo obloženo, možda, i vaše srce. I zato – svi na snijeg!