Abeceda kulture

Sedamnaest mi je godina i imam dobro društvo. Mješovito! Prilično smo uspješni učenici, ali nije sve u učenju, treba se malo i zabaviti. Nekome je palo na um da odemo u kazalište, pa kad se toliko govori o njemu, da ga vidimo i iznutra i pogledamo koju predstavu i operu, ali smo malo od svega razumjeli i zapravo nam je bilo strašno zamorno. Ništa nije onako kako smo zamišljali: sadržaj je jasan, to smo pročitali iz prospekta, ali kad se otvorila pozornica, sve je bilo drugačije, valjda je to moderno, ali nama je bilo dosadno. Onda je netko predložio da pogledamo balet, ali to je skakanje i samo čekaš kad će netko nekome pasti iz ruke. Osim toga, nije nam se svidjelo što muškarci skakuću kao ženske, a ženske se prenemažu. Mislim da nećemo skoro trošiti novac na takve stvari, kad ga možemo mnogo manje potrošiti u našem kafiću, ispijati coca-colu i dobro se smijati i zafrkavati. Moja brižna mama mi je kazala da odem u knjižnicu i preporučila mi knjige u skladu s mojim godinama. Kazala je da knjiga oplemenjuje, ali nisam primijetila: knjige su strašno debele, nikad im kraja. Damir, koji voli crtati, predložio je da pogledamo kakvu izložbu ili da odemo u galeriju slika pa da vidimo o čemu se ondje radi i da se kulturno obrazujemo. Ništa nismo razumjeli: ono što bi trebalo biti tijelo, čovjek ili priroda, to je jedna mrlja, uopće, mnogo šarenih mrlja za koje ne znaš što znače, jedino je jasan potpis ispod njih. Zašto ne izlažu slike na kojima se prepoznaju kuće, ulice, more, drveće, cvijeće, pa da znamo na čemu smo? Tako smo se opet vratili našem kafiću, gdje nam je veselo. Možemo se ljubiti, piti, pušiti, ne smeta nam dim ni glazba koja trešti po našem ukusu. Mladost

Niste ni u osnovnoj školi sve naučili. Morali ste se dobro namučiti dok niste svladali abecedu. A ona je strašno važna: ako ništa drugo, možete napisati svoje prvo ljubavno pismo prijateljici s kečkama i staviti joj ga ispod klupe. Možda joj se ne svidi, vjerojatno svidi u svakom slučaju je zasluga abecede, jer kako bi napisao svoje prvo ljubavno pismo koje te hitnulo u nebesa?! U osvajanju kulture događa se slično. Valja otkidati komad po komad njezine ljepote i plemenitosti, i u njoj uživati sve dok ne shvatiš u čemu je njezina vrijednost. Teško je se može osvojiti odjednom, jer tu su glumci, plesači, pjevači, slikari, glazba, ples, ponašanje, i još tisuću drugih stvari. I knjiga je kultura, ali je moraš pročitati, bila tanka ili debela. Od korica do korica, dok ne otkrije poruku, ljepotu sadržaja, finoću izraza. Najtvrđi orah je likovna umjetnost: treba vremena da se nešto svede na mrlje, na mnogo mrlja, pastelnih ili žarkih boja, ali ako ih se mnogo puta gleda, otvaraju vratnice svoga svijeta. Umjetnik unosi u svoje djelo sve što ga okružuje, treba samo vremena da se shvati što je htio reći i kako je to učinio. Upleće se i glazba koja ispunjava dušu do njezina dna: finoća glasovira, suptilnost violine, nježna harfa i “strogo” čelo, trube kao da anđeli iz njih pušu punim plućima. Kad se češće posjećuju hramovi umjetnosti, tek onda se ulazi u srž ljepote, u onaj elegantni dio kulture zbog kojega zatreperi svaka struna vlastitog tijela. Ne znači da intimni kafić pun dima nije često druga kuća, ali on je prolazan: kako rasteš tako on postaje beznačajniji. On, doduše, razgaljuje, ali ne oplemenjuje. Idite u svoj omiljeni kafić, u njemu sve poznajete, svaku čašu, svaku bocu, svaki stol ili šank, ali ne zanemarite druga mjesta koja će vam postupno postajati sve bliža i intimnija. Kad potpuno odrastete i kad svladate abecedu kulture, možda će netko od vas umjesto dvoličnih ili problematičnih pjesama poslušati svoga nekadašnjeg kolegu kako majstorski prebire po gitari ili violini, a vi slušate. Pa makar u nekom zadimljenom kafiću koji će, iako drag i blizak, malo-pomalo postati vaša prošlost.