Ali kako?

Navršio sam 30 godina, bilo je lijepih, ali i ružnih trenutaka. Otac mi je bio vrstan i marljiv inženjer, dovoljno je zarađivao, majka samo kućanica. Uz još dva brata – bilo je to razdoblje kao iz bajke. Otac je, na žalost, umro, imao sam tek 8 godina. Završio sam srednje školovanje i upisao fakultet, ali ga nisam završio. Pomalo sam smušena osoba i radim, svjesno ili nesvjesno, sve suprotno onome što bi za mene bilo dobro. Nikada nisam prebolio očevu smrt. Pokušavam biti otporan na udarce života, jer sam osjetljive prirode, no život me plaši. Pitam se zašto nisam nalik njemu da bih riješio svoje probleme kao što ih je on uspješno rješavao? Osjećam se kao siroče izgubljeno u prostoru i vremenu, želio bih biti gospodar svog života. Ali, kako?

T. S.

Vaš otac je, čini se, vječni predmet usporedbi koje vas iscrpljuju, cijede iz vas životne sokove, brane vam da živite normalno. Očito je bio vaš ideal kao tvorac obiteljske sreće za koju ste tako vezani. U toj opsesiji niste završili fakultet, on je pojačao strah od života, jer ste htjeli biti prihvaćeni kad već niste kao on ili barem nalik njemu.

Bez njega plutate svemirom svojih strepnji. Smognite snagu i potrgajte užad koja vas veže za obiteljsko ognjište, lijepu i mirnu oazu, završite fakultet i stanite na svoje noge. To će biti potvrda vaše nezavisnosti, sposobnost da se oslobodite opsesija iz djetinjstva što ih vučete kao pupčanu vrpcu koje nikako da se oslobodite. Osobno mislim kako bi vam podrška psihologa pomogla da iziđete iz svoje ljušture kao kompletan čovjek.