Anđeli garava lica

S njima je teško, ali bez njih je još teže – ne jednom sam čula, pa čak i sama izgovorila tu rečenicu, koja mi se, kad bih je ponovila, učinila – groznom. Jer, za mene su muškarci uvijek bili izazov, nešto što me zaokupljalo, veselilo, zabavljalo, ali nikad zbog njih nisam “gubila glavu”. Glavu ni inače ne treba gubiti ni za čim, a još manje za nekim! Moja je, valjda, sreća što ja nikad i nisam, iako sam mnoge muškarce voljela, veliku većinu držala zgodnim društvom, a rijetke poželjela uza se i nešto dulje.

Znala sam uvijek kad treba reći – zbogom. Malo kad bih rekla – doviđenja! Nisam se voljela vraćati onamo gdje bih procijenila da bi povratak bio mučenje, da bi uništio lijepa sjećanja. Za to, kažu mi, treba hrabrosti, a ja mislim tek zdrave pameti. Kad je nešto došlo do kraja, treba se s tim završiti.

Međutim, griješe one koje muškarce generaliziraju. Najčešće osuđuju, i na taj se način njima i opterećuju. A žene znaju biti tako čudne u prosudbi muškaraca. Koji put mi se čini kao da se natječu koja će ih više ocrniti, ili, pak, ako joj sve ide “kao po loju”, dizati u nebesa. Kao i inače u životu, istina je negdje na sredini. Jedna psihijatrica je jednom zgodno rekla da su oni anđeli “garava lica”.

Često se sjetim Suzy, jedne razočarane žene koja ih je sve trpala u isti koš – nisu vrijedni spomena, tko još o njima vodi brigu, koga oni zanimaju, praznoglavci koji imaju tek punu glavu – sebe.

Pa, kad bi bilo tako, a jednom sam joj to i rekla, što ih se ne kani, zašto o njima priča, zašto se ne usredotoči na nešto drugo – što joj je sadržajnije. Kad je shvatila da sam je prozrela, zašutjela je, meni nije više o njima govorila, ali je punila uši istim pričama “novim slušateljicama”.

Iznenadila me, pak, Greta, koja ih je prilično točno okarakterizirala, ali ni ona nije govorila napamet. – Kad ih upoznamo, izgledaju divno. Ali, na trenutak svatko može glumiti simpatičnost, kavalirštinu, pretvarati se u ono što nije.

Međutim, već prilikom nekoliko susreta možete opaziti neke njegove mane, koliko vam to što ste primijetili smeta, i to je čas kad morate procijeniti – ostati ili otići. Poslije se sve može pretvoriti u moru koja vas muči, želite je riješiti, ali ne znate kako.

Njezino iskustvo može pomoći mnogim ženama jer su se mnoge našle u sličnoj situaciji, ali su se same zavaravale da to nije taklo, ili ih je partner uspio uvjeriti da “vide ono čega nema”.

Muškarac njezina života, kako je u početku mislila za nj, izveo ju je jednu večer u neki fini hotel na piće. Znala je kamo će je izvesti i silno se trudila da izgleda lijepo. I činilo joj se da je zadovoljan njome. A onda je u jednom času primijetila da uopće ne sluša što mu govori. Prateći svojim pogledom njegov, vidjela je da su mu oči zastale ne jednoj zamamnoj plavuši, za njezin ukus malo i prevulgarnoj. Trebala joj je tek koja sekunda da se odluči – ne zbog ljubomore, nego zbog nepoštivanja nje kao ličnosti – dignula se, i samo rekla:

– Kad me budeš poštivao kao čovjeka, bit ćeš to i sam.

Možda njezin muškarac i nije bio klasičan ženskaroš, ali bio je zasigurno čovjek kojeg privlače žene, na ovaj ili onaj način. A ona je previše držala do sebe da bi je itko tako podcijenio.

Možda ću izazvati zgražanje kod mojih čitateljica, ali ja bih prije podnijela prevaru, onako “muški skrivenu”, nego javno okretanje za svakom suknjom u mojoj nazočnosti.

To ne čine pravi muškarci, to čine slabići koji se ne znaju kontrolirati!

Doduše, nisam voljela ni muškarce “pijavice”. S tima koji se za vas prilijepe od prve i ne miču se, neće dugo biti zanimljivo. Uvijek sam bila za vezu u kojoj svatko može disati “punim plućima”, a ne da mi se stalno mota oko nogu netko koga čak i kad poželim, ne mogu otjerati. Tip muškarca pijavice jest i vjeran i dobar, ali nesamostalan. Taj će se pripiti uz vas, cijeli bi vam život bio na leđima, ali i svi životni problemi bit će “samo vaši”. Rijetke žene to vole, a ako pristanu na takav život, nešto ni s njima nije u redu. Barem s moje točke gledišta.

Mnogi kažu da je fizički izgled nešto što nas privuče samo na prvi pogled. Čak ističu da je to strahovito važno muškarcima u prvom susretu sa ženom. Vjerojatno i jest, ali poslije i oni traže nešto drugo i nešto više. Jer, jutarnji izgled često se toliko razlikuje od onog kad “bliještimo” da može poslije “buđenja” samo slijediti – razočaranje. A kad je u pitanju taština, muškarcima nema ravnih. A oni su majstori u stvaranju idealne slike o sebi!

Niski su užasno nesretni što nisu viši, oni pak “lojtrasti” ne vole uza se imati visoku ženu jer ih to “izjednačuje s njom”, a oni moraju biti “visoko iznad”. Čelavi paze na svaku vlas koju ujutro nađu na jastuku, a bezubi nemaju hrabrosti ni otići zubaru iako maštaju o holivudskom osmijehu.

Muška pamet je posebna priča. I ona je rezultat taštine, osjećaja straha da neće biti onakvi kakvi bi željeli biti, a nema muškarca, to bi žene trebale znati, koji ne želi pokazati se u svjetlu ne onakav kakav je, nego kakav bi želio biti.

I kad se ispremiješaju želje i stvarno stanje stvari, može se desiti, ako ste u čvrstoj vezi ili nedajbože braku, da počne sve pucati po šavovima. I tad se dešava ono što najčešće srećemo – žena nema kamo, ona trpi jer je vežu djeca, obziri, okolina i – primitivizam.

Ne jednom sam čula kako takve jadnice govore – što će svijet reći.

Hvala Bogu da današnja mladež na sve to gleda drugačije.

Kad je u pitanju, pak, krevet, život bi dali da ih doživite kao “nezaboravne ljubavnike”. Koji put mi se činilo da im je važnije da se pokažu “svemoćnima”, nego što im je stalo do samog seksa. Seks žena doživljava uzvišenije, suptilnije i snažnije od svih muškaraca, iako oni bez njega ne mogu.

Ali, uvijek mi se činilo da je to kod njih površinskije, da “traje dok traje”, da u svemu tome nema dubine, tek da je u pitanju “snaga i moć”. A žena traži i treba joj nešto više. Treba joj “strast prije i nježnost poslije”.

Kad se ovako analizira bilo koji muškarac, analizira se pritom i žena. Jer, “svaka vreća i traži i nađe zakrpu”, odavno su stari govorili.

Kad žena zna što od muškarca očekuje, a još više kad zna kako to postići, sve će biti lakše. Niti ima za sreću “predodređenih žena”, niti ima “prinčeva na bijelom konju”. Ima samo život, koji može biti ponekad i grub, ponekad i nepodnošljiv, ali i to je on. Iako ne volim, a to moje čitateljice znaju, davati “recepte za sretan život udvoje” jer njih i nema, ipak mogu reći, iz vlastitog iskustva – da je svatko kovač svoje sreće.

Kad bi mene tko pitao koga odabrati za ljubavnika ili čak muža, uvijek bih preporučila, jer s takvim sam imala i najljepše trenutke, da to bude ponajprije čovjek u punom smislu te riječi.

Ljubav se rastopi, neki vole reći i transformira u neki drugačiji oblik, ljepota nestane, ali ljudstvo ostane. Nikad nisam razumjela žene koje bi poslije prekida bacale “drvlje i kamenje” na svoje bivše. Jer, time bacaju i na sebe.

Nikoga ne treba idealizirati, ali u svakome treba tražiti ono što nam najviše odgovara. Jer, kad toga ne bi bilo, na svijetu bi nastala zbrka. Prestali bi mnogi tražiti “svoju drugu polovicu”.

A treba vjerovati, i unatoč razočaranju, da ona postoji.