Argentinski tango Lidije Bajuk

Nakon nastupa u Buenos Airesu na zatvaranju izložbe Hrvatska glazba i identitet, koju su organizirali zagrebački Etnografski muzej i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Argentini, glazbenik Antun Božić i ja otputovali smo u 700 kilometara udaljenu Cordobu, drugi po veličini grad te južnoameričke države. Iako je put trajao deset sati, nismo osjetili ni trunku umora, jer se u argentinskim autobusima putuje kao u avionu. U njima je, naime, samo dvadesetak sjedala čiji se nasloni za glavu i noge mogu razvući u ležaj, a dobijete i svoju dekicu. Tijekom puta servira se topli obrok, desert, pića, čak i pjenušac ako zaželite. Sve je, naravno, uključeno u cijenu karte koja u jednom smjeru stoji samo 175 kuna. Autoceste su im izvrsne, a uz cestu smo zapazili i neobičan prometni znak “Oprez! Melankolija na cesti” koji najočitije govori o argentinskoj romantičarskoj duši.

Zlatno posuđe Vozili smo se uz rijeku Paraná kojom plove trgovački brodovi i na čijoj su obali mnoga kupališta. Cordoba me oduševila zelenilom: argentinski građevinski propisi određuju koliko se stabala i ukrasnog bilja mora posaditi oko nove građevine pa je zato cijeli grad pun travnjaka i cvjetnjaka. Najljepši dio grada je takozvana Jezuitska četvrt sa zgradama iz 17. stoljeća s predivnim pročeljima te povijesni muzej, drugi najveći u zemlji. U raskošnoj palači Ferreyra, u središnjem gradskom parku Sarmiento, smješten je Muzej lijepih umjetnosti “Evita Peron” s djelima najpoznatijih argentinskih umjetnika. Kao etnologinji i antropologinji bio mi je posebno zanimljiv povijesni muzej s predmetima Indijanaca pretkolumbijske civilizacije te pokućstvo, zlatni i srebrni nakit, posuđe i skulpture iz kolonijalnog razdoblja.

Piletina i puretina nisu meso Argentinci su otvoreni i ljubazni, a kako su Hrvati tu ugledni građani, rado će vam pomoći kad čuju da ste ih Hrvatske, bez obzira na to znate li španjolski. Ono po čemu su nam najviše slični je strast prema hrani. Jelovnik ne mogu zamisliti bez mesa i parillade (roštilja s junetinom, teletinom, kobasicama i povrćem) pa sam nakon pet dana morala tražiti ribu koja me oduševila. Imaju mnogo riječne ribe s vrlo malo kostiju te losos kojeg love u planinskim rijekama na sjeveru zemlje. Ručak u dobrom restoranu upola je jeftiniji nego u zagrebačkim restoranima, a ono što svi obvezno naruče, su empanadas – trokuti ili zamotuljci od tijesta koji se pune mesom i povrćem, no u posljednje doba popularne su i vegetarijanske empanade i one s voćem koje možete kupiti za nekoliko kuna i na uličnim kioscima. Zanimljivo je da Argentinci piletinu i puretinu ne zovu mesom te da na svaki desert stavljaju slatki mliječni preljev dulce de leche koji turisti najčešće kupuju u staklenkama kao suvenir.

Jeftina koža Inače, suvenirnice se nalaze na svakom koraku, a ispred njih najčešće stoje lutke gaucha ili konja koje vas pozivaju da kupite nešto od stočarske opreme. Tako možete izabrati sedla, kožnate šešire, šarene prekrivače i druge sitnice koje koriste stočari na nepreglednim pampasima. Kupila sam si kožnatu kapu-šubaru za samo 30 kuna, jer je koža vrlo jeftina. Kako uvijek s putovanja donosim CD-e, kupila sam i album s izvornim argentinskim folklorom poznatih izvođača Los Altamirano i Jorgea Cafrunea, a za svog oca CD s gitarističkom izvedbom tanga.

Čaj za povratak Uz zvukove tanga s argentinskim prijateljima večer prije odlaska popila sam njihovo najpoznatije piće – čaj maté – koji se pije kroz slamčicu-žličicu. Legenda kaže da će se stranac koji ga ispije do kraja vratiti u Argentinu. Iako mi je bio dosta gorak, uspjela sam ga ispiti do kraja i, nadam se, osigurati svoj povratak u ovu divnu zemlju.