Bez mesa, molim

Svojim smislom za humor Branko Đurić Đuro oduševljava publiku već više od dva desetljeća – još od vrlo gledane humoristične emisije Top lista nadrealista iz 80-ih – no u njegovom drugom talentu, kulinarskom, zasad uživaju samo supruga, slovenska glumica Tanja Ribić, 11-godišnja kći Zala i devet godina mlađa Ela te Filip, sin iz prvog braka. Rođeni Sarajlija koji već petnaest godina živi u Ljubljani, autor humorističnog serijala “Naša mala klinika”, kuhati je naučio – u vojsci.

– U mornarici, gdje sam služio vojni rok, završio sam četveromjesečni tečaj kuhanja, što mi je poslije i te kako koristilo u životu. Obožavam kuhati, pogotovo ljeti, u našoj kući u Piranu. Ondje mi je najveći gušt rano ujutro otići u ribarnicu, a katkad po ribu, rakove ili hobotnicu skoknem u Trst – govori Đuro na čijem su meniju prošlo ljeto najčešće bili brodet od sipe i carpaccio od tikvica. Mesna jela nikad nije osobito volio, a prije dvije i pol godine ih je sasvim izbacio sa svog jelovnika.

– Snimao sam film na jednom seoskom gospodarstvu u Prekmurju, a glavni junaci bile su mi dvije svinje, jedna krava i mnogo kokoši. Kad smo završili snimanje, pitao sam što će biti sa životinjama, i dobio odgovor – daćÊe najvjerojatnije završiti u pećnici. Pomisao na to da bih mogao pojesti vlastite glumce, bila mi je užasna, i otada više ne jedem meso – priča Branko Đurić Đuro, dodajući da to što se on odrekao mesa, ne znači da isto očekuje i od svoje djece.

– Moji klinci jedu meso, pa i ja katkad pojedem tanjur govedske juhe – priznaje. – Ne smatram da ga treba sasvim izbaciti iz prehrane, samo da treba biti umjeren: dovoljno je jednom tjedno pojesti komad mesa, a ostale dane ribu.

Uvijek raspoložen za nove gastronomske izazove, Đuro je imao priliku u njima uživati od Baščaršije do Triglava. U Sloveniji mu se, primjerice, sviđaju heljdini žganci, jota – kiseli kupus, ili kisela repa, a prekmursku gibanicu naprosto obožava. Ta se domaća slastica radi od prhkog i lisnatog tijesta te se nadijeva sirom, orasima, makom i jabukama.

– Obožavam kolače, ali znam ispeći samo palačinke. Moj specijalitet je i marmelada od japanske jabuke i kruške koje rastu u našem malom vrtu nedaleko od Pirana – priča Đuro, dodajući da svojim najmilijima – supruzi, djeci i prijateljima – voli ugađati upravo hranom. To je, kaže, njegov način da nekome pokaže koliko mu je drag. A kad želi ugoditi sebi, onda se počasti tartufima, oštrigama i ostalim namirnicama koje imaju svojstva afrodizijaka, no na njega, kaže, isti učinak ima i burek sa sirom.

Među svoje talente Đuro ubraja i dobro poznavanje vina. U finoj kapljici istinski uživa, a na njegovoj top-listi nalaze se – od trećeg mjesta prema vrhu – cabernet iz Čilea, potom ista vrsta iz Južne Afrike, a na prvom mjestu je kalifornijski cabernet, odnosno, onaj iz vinarija u Napa Valleyu. Voli, kaže, i slovenska crna vina, a od bijelih su mu najdraža laški i rajnski rizling. Ljeti mu, pak, najviše pašu primorska rebula i istarska malvazija.

– Moj prijatelj Saša Lošić za mene kaže da sam beta-alkoholičar, jer svaki dan popijem tri do pet decilitara crnog vina. Moglo bi se reći da sam se na vina “navukao” i stekao odličnu kondiciju, pa sam se u zadnjih petnaest godina samo jednom uspio napiti – smije se Đuro, koji je svoju ljubav prema hrani dokazao i odabirom naslova za film "Kajmak i marmelada".

– U njemu ima dosta autobiografskih elemenata – otkriva – a ime je dobio po istinitom događaju: jedno jutro supruga je ustanovila da u hladnjaku više nemamo maslaca i pitala me može li na kruh namazati kajmak i pojesti ga s marmeladom.

Ispostavilo se da je to gastronomski promašaj, ali filmski – pun pogodak.

Zorica Zarić