Bilić može kod mene dočekati penziju

Malo je reći da je 2007. bila dobra godina za Zlatana Stipišića Gibonnija (39). Uspjesi su se redali jedan za drugim. Počelo je proljetos, kad je u Makarskoj trijumfirao s osam osvojenih Porina za album „Unca fibre“.

Nastavilo se ljetos u do posljednjeg mjesta ispunjenoj pulskoj Areni, gdje je održao nezaboravan koncert s kolegom Oliverom Dragojevićem. A završilo se ovih dana, uoči Božića, izlaskom dvostrukog live albuma „Acoustic/Electric“, na kojem je 16 njegovih najvećih hitova u potpuno novim aranžmanima. Uz to, nedavno je objavljena njegova biografija „Tajna vještina“, autora Zlatka Galla, u kojoj je opisana i preobrazba dugokosog heavymetalca u najpopularnijeg hrvatskog pop-glazbenika.

Što je najbolje što vam se prošle godine dogodilo u privatnom i profesionalnom životu? – Dogodilo mi se puno lijepih stvari, i privatno i profesionalno. Kod mene je to često povezano. Kad me na poslu iznerviraju, tu nervozu donesem doma, a kad me nešto privatno razveseli, od toga napravim pjesmu. Najviše volim biti kod kuće ili na pozornici, sve između me nervira.

A koji vam je bio najgori događaj? – Pogodila me tragedija vatrogasaca na Kornatima. Moja tri glazbenika su iz Šibenika i poznavali su neke od tih momaka.

Koje su neostvarene želje i snovi što ih prenosite u 2008.godinu? – Uvijek ih ima. Volio bih imati više vremena za sebe, da pročitam nešto pametno, odem na neki dobar koncert…

Koja vas je osoba u protekloj godini zadivila? – Slaven Bilić. Zato što je uspio postići izvanredne rezultate a da pritom niti jednom svojom izjavom nije podcijenio ili uvrijedio reprezentacije protiv kojih smo igrali. On je naš najbolji ambasador. A sviđa mi se i to što svira gitaru. Ako želi, može u mom bendu dočekat’ penziju.

Što ste voljeli slušati, gledati i čitati? – Dosta sam slušao novi album Brucea Springsteena, „Magic“, gledao sam mnogo dobrih filmova, od kojih bih izdvojio „Volver“, „Krvavi dijamant“ i „Posljednji kralj Škotske“, dokumentarni film o grupi Metallica, „Some Kind Of Monster“, a što se literature tiče, jako mi se svidjela zbirka priča Raymonda Carvera „Odakle zovem“.

Najdraži predmet koji ste kupili i dobili na dar? – Pršut što mi ga je darovao kum Petar, kojeg mi u familiji od milja zovemo „violina“.

U kojoj odjeći i obući ste se najbolje osjećali i zašto? – Nek’ mi oproste modni stilisti, ali ja se najugodnije osjećam u bijeloj košulji i crnom sakou, kao konobar u društvenom sektoru.

Tko su prijatelji s kojima ste se družili, i s kojima ćete to nastaviti ove godine? – Imam mnogo prijatelja koji me poznaju u dušu a da me nikad nisu osobno upoznali i da ja ne znam njihov broj telefona. To je moja publika. A imam i dva-tri prijatelja čije telefonske brojeve znam.

Da možete, koje biste događaje ili situacije u kojima ste se zatekli, promijenili? – Možda se ne bih doveo u neke konfliktne situacije, za koje nije bilo potrebe. Ali, to je sad proliveno mlijeko, perje bačeno u vjetar, ne može se popraviti.

Tko vas je najviše razveselio, a tko razočarao? – Oduševila me moja obitelj, sve više mi se čini da na njih mogu jako računati. Nitko me nije ni previše očarao ni previše razočarao ove godine jer sam se pazio i jednog i drugog.

Što je za vas idealan odmor? – Ljeto i more. Nikako snijeg.

Što sebi i svojim bližnjima želite u novoj godini? – Da smo živi, zdravi i na okupu.

Hoćete li nešto pokušati promijeniti da bi vam život bio ljepši? – Manje se ljutiti i nervirati i učvrstiti neka prijateljstva.

Jasmina Rodić