Bilo bi da je bilo...

Udana sam za divnog čovjeka, 32 su mi godine, i majka sam dvoje prekrasne djece. Suprug i ja smo zaposleni, imamo 10 godina skladnog braka. Ipak, jedan duh iz moje mladosti prisutan je sve ovo vrijeme između nas. Bio je moja prva ljubav, moj neodsanjan san. Hodali smo godinu dana još kao srednjoškolci, bio je moj prvi poljubac i moja prva suza. Nikada mi nije rekao da me voli, samo da sam mu draga. Kad se odselio iz grada, godinama sam osjećala fizičku bol pri pomisli na njega. Povremeno smo se viđali, svakodnevno sam mu pisala, satima smo razgovarali telefonom. Vrijeme i udaljenost su, međutim, učinili svoje, iako se nisam mogla pomiriti s tim. Nikada mi nije rekao: “Gotovo je među nama!”, uvijek sam ga mogla nazvati, iako je rekao da ima drugu djevojku. Moj suprug bio je prvi muškarac poslije njega kojemu sam dopustila da me poljubi. Primijetio je sjenu u mojim očima i na njegov nagovor sam išla posljednji put sastati se sa svojom starom ljubavi. Suprug me želio samo za sebe, htio je da budem sigurna što želim i da nitko ne stoji između nas, makar to bilo samo u mislima. Javila sam se svojem prvom mladiću kada sam se udavala; ljubazno mi je čestitao. Javila sam mu i kad sam dobila kćer; radovao se zajedno sa mnom. Javio mi se i kada se on ženio. Tada sam odlučila da ga više neću zvati. Ipak, nakon pet godina sam mu se javila, nisam više mogla izdržati, a da ne znam kako je, je li sretan, je li otac. Bilo mu je drago, pričao mi je o svojoj supruzi i djeci koliko ih voli i nikada mi ni na koji način nije davao na znanje da pomislim kako još nešto osjeća za mene. Ipak, neprestano osjećam da mi je nešto ostao dužan, proganja me to što nikada nije otvoreno rekao da je sve prošlost. Mislim da bih bila mirna da mi je rekao: “Volio sam te i rado te se sjećam, nismo bili suđeni jedno drugome. Da mi je rekao kako me volio, mislim da bi mi se na taj način odužio za sve ove godine koje provodim misleći na njega vjerujem da bih, napokon, mogla zaklopiti posljednju stranicu tog poglavlja svog života. Ne mislim kako izdajem supruga kad ponekad u njegovom zagrljaju zamišljam jedan drugi zagrljaj. Nismo se vidjeli 11 godina i mislim da nikada više niti nećemo, oboje smo svjesni da svojim razgovorima ne ugrožavamo svoje brakove, ali osjećam da je sve ove godine ostalo nešto nedorečeno. Možda se moram pomiriti da neke stvari u životu zauvijek ostanu nedorečene. Samo, kako živjeti s tim do kraja života kad godine ne donose zaborav? Jasenka

On vam ništa ne duguje: nikada vam nije rekao da je među vama sve gotovo, jer mlade ljubavi okopne same od sebe kad se razdvoje. Nikada vam nije dao na znanje da pomislite kako nešto još osjeća za vas kad ste već voljeli drugoga i s drugim osnovali život. On je samo uvijek bio ljubazan i prisan prijatelj, veselio se stvarima koje su veselile i vas. Vi ste ga na neki mističan način uveli i u svoju spavaću sobu, iako ste voljeli svog muža, ovog ste voljeli više. Vi biste sve dali za njegove riječi kojima bi podmirio svoj takozvani “dug” prema vama kada bi vam rekao da vas je volio, ali da niste bili suđeni jedno drugom; odužio bi vam se za sve ove godine koje provodite misleći na njega da vam je rekao kako vas je volio. Svi čuvamo pisma iz mladosti, sentimentalni smo prema njima, ponekad romantični i tužni, ali ona ne mogu biti sudbonosna. Vi ste u procjepu dvaju muškaraca od kojih su oba pozitivna: prvi je tražio da provjerite svoje osjećaje prema drugom muškarcu i tek onda pripadnete njemu: drugi nije ništa tražio, nije ništa ni dao osim rane mladenačke ljubavi i jednog toplog prijateljstva koje nije ništa obećavalo od onoga što ste vi željeli. Morate se probuditi iz sna koji i nije bio ozbiljan, otpuhnula ga je rana mladost. Na njemu ne možete ništa graditi, niti je to poželjno. Zašto, dakle, podizati dvorac od pijeska i uspomena koji prvi val razori u ništa. Imate brak koji je stvaran, solidan, pozitivan, voljen, ali on će opstati samo ako prestanete sanjariti. Nije sve sudbina, u takozvanoj sudbini mnogo se toga pokvari, jer se u nju vjerovalo. Živite u stvarnosti, a snove prepustite mladosti: ona je dvorac od pijeska koji otpuhne prvi val i ostane samo gomila žuta kao zlato.