Bilo je dobro svađati se s Kate

Iako će u 2009. ugasiti čak 35 svjećica na rođendanskoj torti, holivudski glumac Leonardo DiCaprio još bi mogao glumiti zavodnika u ranim dvadesetima. Kad je došao na dogovoreni intervju u luksuzni londonski hotel Dorchester, bilo je vidljivo da ima nekoliko kilograma viška, ali razigrani dječački osmijeh brzo je odagnao taj znak godina. Nije čudno što bi ga holivudski producenti najradije vidjeli u komercijalnim akcijskim filmovima ili romantičnim komedijama, no DiCaprio ih izbjegava, pa radije glumi mafijaša u “Pokojnima”, agenta CIA-e u “Tijelu od laži” ili, pak, ekscentričnog Howarda Hughesa u “Avijatičaru”, a sada u filmu “Put oslobođenja” prvi put u karijeri glumi oca i supruga.

Na to ga je nagovorila njegova dobra prijateljica, britanska glumica Kate Winslet, s kojom je 1997. glumio u film “Titanik” i postao najveća holivudska zvijezda. Iako se očekivalo da će brzo ponovno snimati zajedno, Winslet i DiCaprio tome su se odupirali gotovo jedanaest godina, sve dok se ona nije zainteresirala za roman Richarda Yatesa o bračnom paru koji u životu želi nešto više od rutine. Nakon višegodišnjih neuspjelih pokušaja, Winslet je uspjela zaintrigirati producente tako što je za redatelja predložila supruga Sama Mendesa, a za ulogu supruga – Leonarda DiCaprija.

Zašto vam je trebalo toliko dugo da ponovno snimite film s Kate Winslet? – Htjeli smo zajedno glumiti, ali jednostavno nismo imali pravi film. Znali smo da materijal mora biti potpuno drugačiji o “Titanika”. Bila bi najveća pogreška na svijetu pokušati snimiti nešto slično. Oboje volimo taj film, no svjesni smo da je nemoguće ponoviti takvu čaroliju. I zato je “Put oslobođenja” bio savršen izbor, jer je “Titanik” priča o ljubavnoj vezi u nastajanju, u ovom filmu glumimo par čija se ljubav raspada.

Je li vam bilo neobično prvi put glumiti prosječnog pripadnika srednje klase? – U Hollywoodu se snima malo filmova o običnim ljudima, pa zato dosad nisam glumio takve likove. “Put oslobođenja” je priča o ljudima koji se ničim ne ističu, ali pokušavaju pronaći sreću. Nema tučnjava, eksplozija, automobilističkih potjera ili golemih maketa brodova, tu su samo dvije osobe koje pokušavaju saznati što jesu i što mogu biti. Na papiru to izgleda dosadno i vjerojatno je to razlog zašto gotovo svi u Hollywoodu bježe od takvih scenarija, ali upravo takvi filmovi, ako su dobro napravljeni, najviše utječu na publiku.

Jeste li se ikada u životu osjećali tako beznadno kao Frank iz “Puta oslobođenja”? – Mislim da nema čovjeka koji barem u jednom trenutku života nije tako osjećao. Doduše, razlog za takvo beznađe kod mene je vjerojatno drukčiji nego kod trgovca u Chicagu ili ribara u Japanu. No, osjećaj je jednak i zato mi nije bilo teško poistovjetiti se s Frankom. Kad ne znate riješiti svoje probleme, osjećate se jednako bespomoćno. Moj je život posve drugačiji od njegovog, ali ga potpuno razumijem. Na početku filma nije nimalo simpatičan, no kad ga bolje upoznamo, vidimo da sve, čak i pogrešne korake, čini iz uvjerenja da će tako uspjeti sačuvati obitelj. I to je ono što cijenim kod njega.

Pristajete li i vi, kao i Frank, na kompromise kako biste lagodnije živjeli? – Znam da sam izuzetno sretan jer u životu radim ono što doista volim. No, da imam obitelj o kojoj se trebam brinuti, a ne dobivam dobro plaćene uloge, vjerojatno bih morao razmišljati poput njega i pristajati na kompromise. Jedini koji u filmu ima snagu kazati istinu o dvoličnosti Wheelerovih, njihov je duševno bolesni prijatelj.

Vjerujete li da čovjek mora lagati i skrivati svoje pravo lice, na primjer pred novinarima? – U intervjuima ne lažem, ali niti ne otkrivam baš svaku sitnicu o sebi. Mislim da je potrebno sačuvati dio privatnosti. Dosad ste triput bili nominirani za Oscara, ali ga nikad niste dobili.

Mislite li da su vaše glumačke sposobnosti podcijenjene zato što ste popularni i dobro izgledate? – Na žalost, to je nešto što ne mogu kontrolirati. Jedino mogu dati sve od sebe i nadati se da će me publika i dalje prihvaćati. Sve ostalo je izvan moje kontrole.

Možete li usporediti ulogu u “Putu oslobođenja” s ulogom u “Avijatičaru”? – Uvijek je nezgodno uspoređivati uloge. Na snimanju “Puta oslobođenja” sam doista uživao, ali za “Avijatičar” imam osjećaj kao da je moje dijete. Taj sam film i producirao, uložio sam u njega mnogo vremena i truda, pa jednostavno ne mogu biti objektivan. Istu tu strast vidio sam i kod Kate koja je godinama pripremala “Put oslobođenja”, a kad toliko pažnje posvetite filmu, onda se to vidi i na platnu. S Kate Winslet ste prijatelj dulje od deset godina.

Je li vam zbog toga bilo lakše ili teže glumiti s njom? – Najviše smo profitirali u scenama svađe. Nikad nije ugodno govoriti ružne stvari u lice drugoj osobi, čak ako oboje znamo da je to samo gluma. No, Kate poznajem savršeno dobro, baš kao i ona mene, pa smo znali da ništa što je rečeno ispred kamera nije osobno. Zbog toga smo i bili dovoljno odvažni da u tim svađama, koje su kulminacija filma, ne poštujemo nikakve granice. Film je režirao njezin suprug Sam Mendes.

Jeste li se zbog toga ponekad osjećali kao treći kotač? – Iskreno govoreći, osjećao sam se, možda, i previše udobno u takvom odnosu. Ponekad mi se činilo kao da sam vrlo dobrim prijateljima došao na doručak. A ako je i bilo nekakve neugode pri snimanju određenih scena, nisam je osjetio ni jedne sekunde. Sam je dopustio da Kate i ja imamo na snimanju poseban odnos, shvaćao je koliko je bitno da smo povezani kako bismo mogli osjetiti naše likove. Zato je na snimanju bio samo redatelj, a ne i njezin suprug. I sve je savršeno funkcioniralo.

Josip Jurčić