Biserna zrnca razuma

Imam završen fakultet, dobar posao, 29 godina. Smatram se normalnom mladom ženom. Možda preozbiljno shvaćam život. Nikad se nisam zanimala za mladiće, tako nikad nisam bila ostavljena i povrijeđena, ali nisam ni doživjela ništa što bi me istinski usrećilo. Čini mi se da tratim život u prazno, ni u čemu istinski ne uživam. Treba mi netko da s njim podijelim život. Jednom me jedan muškarac iskreno volio, možda sam i ja njega voljela. Znam da i nakon četiri godine od raskida naše veze ne prestajem misliti na njega. Ne znam je li to zbog moje osamljenosti i čežnje za ljubavi ili možda zato što mi je jedino on uspio uzdrmati osjećaje? Preslaba sam da se borim protiv svojih i tuđih predrasuda. Bojala sam se kako će ljudi reći da sam mogla i bolje izabrati, a meni je strašno važno što ljudi o meni misle. On je sada u dugoj vezi s drugom, a ja osjećam da ga još nešto veže za mene. Prijatelji mi savjetuju da prestanem čekati takozvanu “pravu ljubav”, a ja previše razmišljam da bih se mogla potpuno prepustiti osjećajima. Je li istina da ne znamo svi uživati u ljubavi, da nas ima koji prevelikim razmišljanjima ubijamo romantiku stalnim preispitivanjem vlastitih osjećaja i od straha da ne pogriješimo, gubimo smisao za ono pravo? Ili naprosto ono pravo još nije došlo? Hoću li uvijek biti sama?

Marijana

Sve je na neki način relativno. Živjeli ste onako kako vam se činilo najboljim, sada preispitujete svoje stavove i svoja iskustva. To mi se čini savršeno normalnim. Da sam na vašem mjestu, najprije bih pomela sve tragove staroga što u vama izazivaju sumnju. Ženski instinkt mi govori da duge veze koje nisu završile brakom često kriju u sebi mračnu tajnu koja se zove navika. Navika je neusporedivo manje od ljubavi što traje po inerciji i što se zbog inercije ne prekida, ali i ne poantira. Vi ste inteligentni i sve će vam to otkriti jedno čavrljanje udvoje. Možda čak i to da ste o staroj ljubavi imali previsoko mišljenje. I to je nešto: treba je baciti u otpad i oslobođeni dvojbi i nada krenuti dalje. Najgore ljubavi koje nas drže cijeli život u napetosti bile su kobne, sudbonosne ili ništavne. Hoćete li uvijek biti sami ili ipak ima nade? Vidi se da ste još dovoljno mladi kad ne znate da čovjek može biti najgore sam udvoje. Ali na sreću nije pravilo. Pouzdajem se u vašu osjećajnost tako lijepo izmiješanu s bisernim zrncima razuma i ne bojim se da vas je mimoišla sreća. Ona samo još nije našla put do vas. Valja je, dakle, pričekati.