Bježite od vjernih muškaraca

Brak je ipak – ciganija, ne jednom se zna čuti, pogotovo od onih koji su u njemu. Nikad ne znaš kad ćeš učiniti nešto što će onoga drugoga razveseliti ili, pak, ražalostiti. I takvo razmišljanje, kad čuješ neke brakolomce, nije čak bezrazložno. Potvrdilo se ono što sam slušala godinama i što mi se činilo smiješnim, ali pokazalo se istinitim – oni koji su u njemu, vrebaju priliku kako bi iz njega izletjeli, a oni, pak, drugi maštaju kako bi u nj ušli.

Eto što je čovjek! Silno teži za nečim, a kad to dostigne ili postigne – razočara se.

Što je ono što utječe na to da taj sanjani san završava morom, buđenjem koje mnoge osvješćuje i daje misliti i onima koji ga tako žarko žele.

Više uopće nije u pitanju klasična prevara, na što mnogi pomišljaju. Čak se zbog nje supružnici i ne rastaju toliko koliko su to činili još prije izvjesnog vremena. Jer, kažu psiholozi, i materijalni status ili neimaština učinili su svoje. I za “ljubav izvan braka treba novca”, a kad “krpaš kraj s krajem”, ni slast preljuba nema više onu privlačnost koju je imala nekad, bez obzira na to što ta slast nekom i nedostaje.

Ali, što je sa zovom prirode ako najednom nestane, ako se krevet ohladi, ako se u njemu sve manje igraju igre o kojima mnogi maštaju?

Razgovarala sam s mnogim ženama, analizirala njihove brakove, tražila uzorke njihovog uspjeha i neuspjeha, ali saznala baš od tih žena ono što me iznenadilo – ni one nekad sretnice koje žive uz vjerne muževe – nisu zbog toga presretne!

Što je sad to? Je li svijet doista poludio? Ima li uopće više normalnih ljudi sa željama koje bi to bile i za koje bi se borili do kraja. Ali i ne samo to. Kad ih konačno realiziramo, što činiti da ih zadržimo, da san pretvaramo u javu na način dostojan čovjeka.

Kažu mi žene, te koje su nekad maštale o vjernim muževima, da im je postalo dosadno živjeti uz takve muškarce. Doduše, nijedna nije pritom mislila na istinsku fizičku prevaru nego tek na “očijukanje” koje takvoj jednoj, pogotovo dugoj vezi, daje poseban čar.

“Što će mi muž kojeg ne zanimaju žene, koji mrtav-hladan prolazi pokraj ljepotice dugih nogu, kratke suknje i izazovnog hoda? Jer, ako je takav, mora da se s njim nešto desilo, mora da je izgubio interes za žene, a tu sam onda i ja. I uz mene ga drži tek obveza, materijalna situacija i djeca. Ja hoću muža koji gleda, koji “šaca”, koji se naslađuje pogledima, ali koji ipak zna, jer vidi, da sam ja iznad svih tih na kojima on pase oči” – rekla mi je jedna od žena na razgovoru koji je bio upriličen na skupu gdje su me pozvali da govorim baš o promijenjenim muško-ženskim odnosima.

I ne samo ta žena. I mnoge su mi druge govorile da je brak zanimljiviji dok se one na neki način boje za muževe, dok i u jednima i u drugima kola neki poseban fluid koji ih goni i onamo kamo u konačnici ipak ne odu – jer ih spriječi spoznaja da nešto još bolje imaju doma.

Idu te žena čak tako daleko da kažu da je i seks s muškarcem koji je “nestašan” bolji od onoga – prevjernoga. Možda da sve to opet proanaliziramo na priči moje mnogo mlađe prijateljice Nede.

Živjela je u braku dvadeset godina čvrsto uvjerena da je muž nije nikad prevario. Bio joj je “uz skute i kad je to željela i kad nije”. I kad ti to netko čini dvadeset godina, da je ne znam kakav – dojadi ti. I sad ono najgore, taj povjerljivi i odani suprug – nije s njom vodio ljubav već tri godine. I još jedan paradoks – je li joj vjeran što je impotentan ili je impotencija rezultat vjernosti? Svejedno, što jest da jest, ali ona je nezadovoljna s njim. “©to bi mi nedostajalo”, upitala me, “da je spavao i s kojom drugom, ali i da ima normalne odnose sa mnom?” Znala sam da ima pravo, znala sam da su takvi muževi nemogući, da su oni uzrokom rastava, ali s drugačijim predznakom nego smo to inače naviknuli.

I što se dešava u takvim slučajevima? Vjera potpiruje nevjeru!

Neda ga je prevarila, što se nije ni čuditi, s bratom svoje kolegice iz ureda. I nije joj dugo trebalo da mu legne u krevet. Morala je nadoknaditi ono što nije dobivala doma. Na rastavu nije u početku ni pomišljala jer i kako bi ostavila troje djece, a pitanje je bi li ljubavnik na to i pristao. Ta veza bila je tipična, kako je ja nazivam, “krevetska”.

Ni ona, a bome ni ja, nismo bile sigurne zna li muž za njezine izlete. Ako zna, mora da mu je strahovito teško, a ako, pak, misli da mu je vjerna, onda je bedak. Ali, nije nam baš u životu onako kako mislimo da bi trebalo biti. Neda je slučajno, nakon dvije godine, otkrila da ona nije jedina ljubavnica svome ljubavniku. Mario ima još jednu vezu koja traje i prije nego što su oni počeli, ali se s njom viđa rjeđe.

Nedu je to strahovito pogodilo, čak toliko da mu je postavila ultimatum: ona ili ja!

Dobila je odgovor koji nije očekivala, ali koji je bio temeljen na istini:

“Ja ili muž?” – možemo i tako postaviti pitanje.

Rekao joj je da ne vjeruje da je muž posve impotentan, da su to priče za malu djecu i da nema smisla da se uopće više viđaju. Napomenuo je, onako usput, da joj nikad nije pravio probleme, da on na to gleda daleko liberalnije od nje, i da ga ona, zapravo, takvim svojim stavovima iznenađuje. Priznao joj je, bez kajanja, za tu vezu koju je ona saznala slučajno – da je s njom šest godina i kad se s Nedom spleo, da joj je pošteno rekao da bi bilo dobro da prekinu.

Ta je djevojka bila očajna i on je ipak i tu vezu produžio. Ali, iznenadio je Nedu kad joj je, unatoč svemu što je izgovorio, ipak predložio da oni pokušaju živjeti zajedno da bi vidjeli kako će to funkcionirati. Saznala je i da je otac dvogodišnje djevojčice. Jasno, nije joj zaboravio ponoviti da djecu ostavi mužu, a sa sobom uzme, eventualno, ono najmlađe.

I Neda je došla k meni tražiti savjet. Očajna i izgubljena. Rekla sam joj ono što mislim da sam trebala. Ovdje nema ljubavi, ovdje ima žestokog seksa koji će kad-tad splasnuti, i pitanje je onda kako i kamo dalje. Najvjerojatnije je na najboljem putu da uništi život svoje obitelji, ponajprije svoje djece, a zatim i svoga muža, pa čak i svoj. Jer, koja bi majka mogla bez grižnje savjesti uživati u životu znajući da je ostavila djecu koja je trebaju i koja pate. Pa tu je i muž, vjeran kao pas, ali nesposoban da išta učini kako bi je zadržao osim da je moli i kumi, a to ju je i odvelo u krevet drugome.

Rekla sam joj da bi djecu ponajmanje, sve kad bi je i razumjeli, bilo briga za njezine seksualne želje i prohtjeve. Ali, napomenula sam i još nešto – što ako tom Mariju rodi i ona dijete. Bit će vezana i svezana za cijeli život uz čovjeka uz kojeg je veže samo krevet. A to, ma što tko mislio, ipak nije dovoljno, iako nije ni nevažno. Tu je zbilja veoma teško nešto pametno preporučiti. Ali, trebalo je nekoliko puta ponoviti da bi joj doprlo do svijesti – ovdje se radi samo o seksu, koji, ne smijemo zaboraviti, nakon nekoliko godina braka nije onakav kao što je u početku, ali, sa svakim će muškarcem završiti isto. I između čega Neda da bira – ljubavnika koji nudi nešto što bi se zvalo polu-brak, i muža koji je takav kakav je, ali koji bi trebao potražiti stručnu pomoć. Na kraju sam joj, na njezino inzistiranje, rekla da bih ipak ostala uz muža, a ako bude potrebno, opet našla “nekoga Marija” s kojim bih uspostavila neke drugačije odnose.

Nakon moga dugog života i iskustva s mnogo ljubavi i ljubavnika, mogu samo reći da žene moraju znati što od nekog muškarca ili veze očekuju. Nema zavaravanja, ali nema ni milosti. Na kraju, ne bih voljela da se to baš striktno shvati, ali ostaje zdrav razum – žena mora znati što može dati, što prima, ali i što na kraju može očekivati.

No, ma što to bilo, brak treba zadržati. Pa i uz cijenu žrtve, ako se žrtvom može uopće nazvati – naći ljubavnika. I preporuka muškarcima koja se neće svidjeti mnogim ženama: ne budite dosadni! Očijukajte, volite, ali pazitte!