Blagdane ne dočekujte sami

Mnogi moji prijatelji znaju mi reči da mi se čude što, unatoč svojim mnogim vezama i brakovima, ipak neprestance ponavljam da se brak treba čuvati, da se žene trebaju udavati ili barem da trebaju imati čvrstu vezu jer se u mladosti stvara temelj za sretnu starost. Od emotivnog do materijalnog stanja.

Ja sam se toga držala cijeli život, možda on zato i ima tu puninu o kojoj govorim bez ikakvih ograda. Jer mi se čini da naprosto nemam što skrivati. Nikad nisam tvrdila, jer je i moje iskustvo bilo takvo, da je ijedna ljubav vječna, da se samo jednom u životu ljubi, jer ja u to naprosto ne vjerujem.

Ali, vjerujem u nešto drugo – u prerastanje strasti u ljubav, u pronalaženje ljepote u stabilnosti i sigurnosti jednog odnosa sve dok on ne preraste u dosadu, a jedino tad iz veze treba pobjeći. A bježi se tek onda kad nam se na vidiku pojavi nešto novo, pa makar i to opet trajalo samo koju godinu. Jer, život je ipak samo jedan i treba ga živjeti intenzivno, ali nikako bez ljubavi. A da je za odnos u braku “kriva ili zaslužna žena”, i to sam uvijek tvrdila. Nitko ne voli u kući namćoricu koju uvijek boli glava, koja hoda po kući kao da je unajmljena čistačica s krpom u ruci, raščupane kose, zamazanih noktiju i, što nije rijetko, poderanih čarapa ili u nekoj staroj izlizanoj haljini. I, dabome, stalno nešto prigovara.

Muškarce je lako pridobiti Kako takva žena neće dojaditi, kako ikoga može privući, kako kad su ulice pune mladih, lijepih, poželjnih, dotjeranih i veselih cura. Uvijek sam se pitala što je takvim ženama kad je bila pametnija i “naša pramajka” Eva koja je uz muža šetala tek u “Evinom kostimu”, a tomu je više od dvije tisuće godina. Uvijek tvrdim da je muškarce, zapravo, lako pridobiti, samo ako “dopadnu šaka” pravoj ženi.

Ne bih voljela sebe isticati, ali nekoliko sam puta spomenula da sam samo jednom ostavljena, a i kad se to desilo, bila sam za to sama kriva – no ni tad razlog nije bilo estetsko zapuštanje već prevelika sigurnost.

U želji da uspijem, da se i u svijetu afirmiram, a konačno i da osiguram sebi i svojoj obitelji bolji život, jednu sam godinu, za sam Božić i Novu godinu, muža ostavila samog. To je bila fatalna pogreška!

Ostavila sam čovjeka samog u vrijeme kad svatko želi biti u društvu, kad se dom osjeća svetinjom.

Uspjeh sam, i materijalni i stručni, postigla, ali sam – ostala bez muža. Zašto ovo pišem sad kad su pred nama tako značajni dani, kad se približava Božić, najveći obiteljski praznik, i Nova godina, dani kad nitko ne voli biti sam.

Mada su priče samaca često sasvim drugačije. Oni su, navodno, umorni od lažnih prijateljstava i ljubavi, oni su sami sebi dovoljni, oni uživaju u svom domu.

A oni su, uvjerena sam, duboko nesretni jer ni radost nemaju s kim podijeliti, a još manje neku novu vezu stvoriti. I sama se znam upitati kako je to moguće danas, zašto su ti ljudi toliko zakočeni da ne vide kako je toliko oko njih takvih kao što su i oni, i zašto ne pruže ruke takvima? A pogotovo pred te dane mnogi su opušteniji, svatko iz sebe izvlači ono najveselije što je bilo cijelu godinu negdje duboko sakriveno ili potisnuto tko zna zbog kakvih sve ne briga.

Kada najteže pada samoća

Opet ću to potkrijepiti pričom za koju znam i koja me na neki način i potaknula da o ovome pišem.

Dragica, kći moje prijateljice, lijepa, još mlada žena, rastala se nakon nekoliko godina braka, izgubila ljubav za koju je, onako mlada, vjerovala da je vječna. I sad dolazi ono najzanimljivije – nije čak poslije te rastave ni dugo tugovala. Vjerojatno i zato što su je muškarci salijetali. I kad smo svi vjerovali da će se ona brzo udati, ili barem biti čvršče u nekoj vezi, ništa od toga! Naprosto, kako se ono kaže, nije imala sreće. Zaljubljivala se uvijek u “krive muškarce”. A da su baš takvi, osjetila bi u ove dane kad svi želimo biti s nekim, kad nam najteže pada samoća. Dragica je to iskreno priznala, i kad joj je sve to dojadilo, više nije željela nikakvu vezu. Jer, govorila je – bolje i sama uvijek, nego onda kad ti netko najviše treba. I odjednom je prestala izlaziti, družiti se, što je njezinoj majci bilo užasno. Oblijetanja muškaraca oko nje nisu prestajala, ali opet su to bili uglavnom vezani. I priča bi se ponavljala.

Na moj nagovor da nešto učini, uspjela ju je privoljeti da Božić i Novu godinu provede na skijanju u Italiji. Iako to nitko nije očekivao, mislili smo tek da će se ondje malo rastresti, i da će biti ipak u društvu, vratila se sretna jer je ondje upoznala čovjeka koji je onamo došao gotovo s identičnim problemom – sam, ostavljen i jadan. Veza koja je počela zbog svega toga, razvila se u nešto što je preraslo gotovo u idilu.

Nijedno od njih nije jurilo u brak, ali to je bilo i najmanje važno u tim trenucima. Oni su našli ono u što su već izgubili nadu. Kad sam je nekako baš pred Božić upitala hoće li se udati, samo mi je rekla:

– Ne znam, ali to mi sad i nije najvažnije. Važan je osjećaj radosti koji me preplavljuje kad se sjetim da ovaj Božić neću biti sama.

Doista sam je shvatila, ali i pomislila na mnoge koji trpe jer se ne znaju pomaknuti, jer misle da je svijet propao ako su prekinuli vezu u koju su polagali velike nade.

I sa ženom i s ljubavnicom

Možda je Filipova priča još zanimljivija, ali samo zato što je htio učiniti – nemoguće. Htio je, a mislio je da je to moguće, te dane biti i sa ženom i s ljubavnicom. Za nj su govorili da je veliki frajer. Njemu je to, glupanu, čak i godilo, ali zaboravljao je da sve ima svoj početak i kraj. Imao je svaku ženu koju je poželio, a želje su mu bile nezasitne. No, imao je i doma predivnu ženicu, koja se nije uklapala u one koje sam opisivala. Uvijek dotjerana, pametna i iznad svega obrazovana – kustosica u jednom muzeju.

Nikad nitko nije znao zna li ona za sve te njegove izlete. Bilo je i onih koji su bili sigurni da zna, ali da šuti jer se boji da će je ostaviti, a ona je, navodno, još luda za njim. I kad sam se tad, a i sad pitala kako je to moguće, odgovora nikad nisam našla. Pa i tko bi, kad je u ljubavi i sve moguće i ništa nije predvidljivo.

Znalo se čuti da sve što joj radi, radi zbog toga što je pun kompleksa zbog njezine pameti, podrijetla i ljepote. Ona je bila zagrebačka cura, a on dotepenac iz Dalmatinske zagore. Da bi se pokazao moćnim, baš za Novu godinu, rekao joj je da će je dočekati sami jer želi biti taj dan samo s njom. No, u mislima je stvorio drugi plan. Bit će zajedno do jedan-dva sata, a onda će ona po običaju u krevet, a on će kao ići malo vidjeti što se dešava vani – a otići će i k ljubavnici.

No, frajer se prevario. Računica mu se izjalovila. Ona ga je slijedila u stopu. I propao mu je plan kako će Novu godinu dočekati s obje.

Ljubavnica ga je ostavila jer ju je prevario, a ona je čak i društvo zbog njega imala samo da im pokaže kako ona nije sama, koliko mu znači i što je u stanju za nju ærtvovati. Ali, život mu je priredio iznenađenje – ostao je, poslije toga, kratkih rukava i kod žene.

Netko se pobrinuo da joj sve kaže, njoj, pametnoj nije mnogo trebalo da zbroji dva i dva – i to je bio kraj. Kažu da je nekoliko Boæića poslije doËekivao sam, lutajući od društva do društva, i bio predmetom poruge.

S kim je bio prošli Božić?

I što reći, kakav poučak iz svega ovoga izvući? Treba li veze čuvati samo zbog prigodničarskog raspoloženja ili zbog svega onoga što slijedi i prije i poslije blagdana?

Jedan francuski psihijatar, davno sam to čula i tad nisam čak to ni razumjela, je znao govoriti:

– Prije nego se uz nekoga trajnije vežeš, pitaj ga gdje je i s kim bio prošli Božić ili Novu godinu. Dobro razmisli ako ti kaže da je bio sam, što to znači. Ili je bio ostavljen ili je bio potjeran. Ne znam što je od toga gore.

Teško je uopće bilo što reći kad je tako nešto u pitanju, osim onoga što ja inače govorim – ne dočekujte blagdane sami. Prilike za upoznavanje ima barem danas koliko želite. Samo ne sjedite doma buljeći u televizor i jamrajući – kako nemate sreće. Jer, sreća je oko vas, samo je treba – dohvatiti, a ponekad malo i smanjiti kriterije pri izboru. Sve usporedo s godinama. Onda ćete sigurno blagdane dočekati sretno. To vam i želim!