Blaženko je pažljiv i dobar suprug

Dok se hrvatski rukometaši nadmetaju na Europskom prvenstvu u Austriji, 26-godišnja diplomirana ekonomistica Nikolina Lacković bavi se pripremama za krštenje dvomjesečnog sinčića Luke. Od povratka s prvenstva do odlaska u Hamburg, gdje haubica iz Marofa, kako navijači odmila zovu njezina supruga Blaženka Lackovića, igra već drugu sezonu, imat će samo dva dana, koja će iskoristiti za to važno slavlje što ga žele podijeliti s obitelji i prijateljima.

Jeste li suprugu darovali neki znak pažnje uoči prvenstva? – Ne, ali cijelo vrijeme mislim na njega, a često se čujemo i telefonom. Najvažnije je da mu je lijeva ruka bolje i da će moći igrati.

Imate li vi neki svoj ritual uoči utakmica? – Moram ga čuti telefonom prije nego li uđe u svlačionicu. Pošaljem mu poljubac te zaželim sreću, mnogo golova i pobjedu.

Kako se Blaženko snalazi u ulozi oca? – Super. Luka se rodio u Njemačoj i Blaženko je bio uz mene. Već u rodilištu mi je bilo jasno da mu ništa oko djeteta neće biti ni teško, ni strano: kad smo se spremali kući, od babice je tražio pelenu da bi našeg Luku on premotao.

Što vam najviše nedostaje u Hamburgu? – Roditelji, sestra, prijatelji i kremšnite, na koje sam se navukla u trudnoći. Prva četiri mjeseca koja sam provela u Hamburgu, izgledala su mi kao četiri godine, iako je moja mama nakon Lukina rođenja cijelo vrijeme bila uz mene i pomagala mi.

Kakav je Blaženko Lacković suprug? – Pažljiv, dobar, miran i pun razumijevanja. Boljeg supruga, oca i prijatelja ne mogu ni zamisliti.

Je li vam rukomet bio najdraži sport i prije nego što ste upoznali supruga? – Ne. Uopće me nisu zanimali momčadski sportovi s loptom. Pratila sam samo skijanje i klizanje.

Biste li voljeli da vaš sin jednog dana postane rukometaš? – Više bih voljela da Luka izabere neki manje grub sport. No, odluka je na njemu.

Koliko su preseljenje u Hamburg i rođenje djeteta utjecali na vaše želje? – Trenutačno je moja karijera u drugom planu. Na rodiljnom sam dopustu, a nisam još položila njemački jezik na Goethe institutu, koji bi mi omogućio studiranje u Njemačkoj, pa će poslijediplomski studij iz poslovnog menadžmenta malo pričekati.