Blues o pršutu i šparogama

Opatijski kantautor Dražen Turina Šajeta jedan je od rijetkih sladokusaca koji je i opjevao svoje gastronomske afinitete i na taj način svoje užitke podi­jelio sa širom javnošću. Njegov “Šparuga blues” i danas, gotovo deset godina od nastanka, nadahnjuje berače šparoga ne samo u Istri nego i diljem Dalmacije. A u pjesmi “Nas četiri” istarski je pršut usporedio s violinom. Jedino jelima od divljači dosad nije posvetio ni note.

– U veprovini i srnetini bez ustezanja uživam u restoranima, no rijetko to meso pripravljam kod kuće pa bi bilo nepošteno da se raspjevam o hrani s kojom nisam “na ti” u vlastitoj kuhinji – veli 36-godišnji Šajeta.

Stvar je u tome, veli, što je s nevjenčanom suprugom Natašom (40) kod kuće podijelio gastronomski teritorij. Njegov zadatak je da nakon gaže navrati u ribarnicu u Opatiji i kupi svježu ribu ili plodove mora. Ako prije toga do đ e kući i zaspi, prodavačice će mu rado i do podneva pričuvati kakav slastan oborit komad jer ih “podmićuje” svojim nosačima zvuka. Nataša je, pak, zadužena za pripravu jela od mesa.

Iako oboje podjednako vole kuhati, te smatraju da se dobro snalaze u toj hedonističkoj disciplini, prikupljajući nadahnuća ponajprije u slow food restoranima, njemu više leži priprava ribe, a njoj mesa. O “vezama” svoje nevjenčane supruge u opatijskim mesnicama, pjevač ne zna mnogo, ali nekako ipak sumnja da postoje jer Nataša uvijek dobije najbolje meso. No, ništa je o tome ne pita jer ni on njoj ne odaje svoje “žnjore” na ribarnici.

– Čak ni ako dijele život, gurmani ne dijele takve “intimne” stvari. Svatko ima svoje male, slatke tajne u kuhinji, i to je u redu. Poštujem takav stav. Samo sam jednom prilikom spojio Natašu sa svojom prijateljicom u Slavoniji, pa sad preko nje dobavlja vrhunski kulen. Dakako da ja uvijek dobijem svoj dio, ali ipak, to je moja prijateljica, bilo bi mi draže da kulen stiže meni – šali se Šajeta.

Pravi okus Njegov je ukus, kad je riječ o jelima od divljači – delikatan. Voli osjetiti na nepcu njezin izvorni okus, raspoznati razliku izme đ u pomalo slatkaste veprovine i mlade srnetine blagog okusa, koji neće biti narušen špikanom slaninom. Nije baš oduševljen ako je okus divljači narušen predugim mariniranjem ili pirjanjem jer to, kaže, “ubija dušu”.

Nekad je bio sretan kad bi u restoranu pred njega donijeli hrgu mesa od divljači s umakom i mnogo, mnogo fuža, ali danas su mu draži lakši, manji, i okusom profinjeniji zalogaji u više sljedova, kakve pripravljaju u restoranu pansiona Villa Calussovo u Ripendi pokraj Labina, gdje svake druge subote u mjesecu održavaju tematske gastrovečere. Jedna je bila posvećena brokuli ili broskvi, kako to kažu u Istri, druga divljači, a kantautor sad čeka da mu iz tog restorana dojave što će se kuhati na trećoj.

– Taj restoran nisam tek tako odabrao kao svoju labinsku gastronomsku bazu. Po majčinoj strani, naime, potječem iz Labina. Nadam se da ću jednog dana baš nedaleko od tog gradića naslijediti malo zemlje jer želim imati svoj dio prave Istre. U Labinu se još može osjetiti duh dobre stare Istre, gdje nije baš svaki komadić zemlje prodan za gradnju apartmana, kao što je slučaj u Opatiji. I zato bježim u Labin kad se god zaželim mira, tišine i dobre hrane – veli Šajeta.

Tanja Vučičević