Borivoj Dovniković-Bordo: Supruga je zavela mene

Kakav je osjećaj biti živuća legenda? – Kažu da sam legenda, no sebe ne doživljavam tako. Imao sam sreću što sam bio u društvu karikaturista koji su pokrenuli animaciju u Hrvatskoj. To je bio nemoguć zadatak, ali smo uspjeli.

Koji vam je vaš crtić najdraži? – Oni s najmanje grešaka – “Škola hodanja”, “Znatiželja” i “Ljubitelji cvijeća”, koji su dobili najviše nagrada.

A koji ste prvi kao dijete zapamtili? – Disneyeve crtiće u vrištećim bojama koje sam gledao u predigri filmskih projekcija u osječkim kinima.

Što smatrate svojim životnim uspjehom? – To što sam cijeli život uspijevao raditi kao crtač na nekoliko kolosijeka – u animaciji, karikaturi, stripu, reklami, grafičkom dizajnu…

Što ste kao dijete željeli postati kad odrastete? – Od moje četvrte godine svi su govorili da ću biti crtač, iako je moj otac sanjao da ću postati advokat ili doktor.

Je li vam Bordo prvi i jedini nadimak? – Da. Ponosno ga nosim od 1943. Počeo sam ga koristiti za potpisivanje crteža, jer mi je prezime bilo predugačko. Svi me tako zovu, čak i supruga, osim mojih Čepinaca. Njima Bordo ne zvuči dobro.

Po čemu ste tipični Slavonac? – Po ležernosti, te uživanju u hrani, piću i humoru.

Koja su vam najdraža mjesta u rodnom Osijeku? – Anina ulica u kojoj sam stanovao te Vukovarska cesta kod današnje Saponije, gdje sam kod tetke prvi put uzeo novine u ruke.

A u Zagrebu? – Najviše volim Dubravu, kvart u kojem stanujem. Taj naš grad u gradu, po arhitekturi i načinu života podsjeća me na živi srednjoamerički gradić.

Žalite li što nikad niste položili vozački ispit? – Ne. Supruga me vozila dok nismo prodali auto. Učinili smo to jer smo shvatili kako nam je jeftinije ići taksijem.

A diplomirali? – Da, jer bez tog papira u Zagrebu nisam mogao predavati na studiju animacije. Bez obzira što je moja knjiga od 1985. udžbenik na Praškoj akademiji.

Kako ste bez diplome postali počasni profesor na Umjetničkoj akademiji u Changchunu u Kini? – Njima to očito nije bilo potrebno. Bio sam tamo desetak puta, a svaki put sam putovao u biznis klasi.

Na koju svoju reklamu ste najponosniji? – Na Agrokokinu “Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje”. Puno sam radio i za Saponiju, te Podravku. Sve sam radio sam – i stihove, i crtež i animaciju.

Vode li vas u životu više razum ili osjećaji? – Ne razdvajam te dvije stvari.

Što ste prvo primijetili na supruzi Vesni? – Bila je lijepa, mlada i pametna.

Kako ste je zaveli? – Upoznali smo se kad se doselila u moju zgradu, u kojoj sam živio s prvom suprugom, u već propalom braku. Vesna je mene osvojila, jer meni, tada 40-godišnjaku, ne bi bilo palo na pamet da se bacim na 20-godišnjakinju. Vidio sam da želi biti u mom društvu, išli smo zajedno na ručkove, festivale… a nakon tri godine smo se i vjenčali.

Je li istina da je lik profesora Baltazara, čiji ste bili koscenarist, nastao prema stvarnoj osobi? – Ne. Autoru Zlatku Grgiću je kao nadahnuće poslužio lik iz jedne američke slikovnice.

Kad ste posljednji put odjenuli kravatu i odijelo? – Nosim ih svaki put kad prilika nalaže, volim se lijepo nositi. Prvi sam, potkraj 50-ih, imao šuškavac u Zagrebu, jer je tetka moje prve supruge živjela u Trstu.

A zaplakali? – Plačem samo od dragosti.

Na što vam nije žao potrošiti novac? – Na hranu, odjeću, putovanja, Zepterove proizvode, izlaske…

Što vam je životni moto? – Sada želim što mirnije proživjeti ono što mi je preostalo.

Koju ljudsku osobinu najteže podnosite? – Snobizam.

A kućanske poslove? – Ne radim ni jedan, jer mi Vesna ne da. Ponekad bez pitanja operem posuđe.

Čemu se još nadate? – Putovanjima. Na transkontinentalnim letovima po mogućnosti u biznis klasi.

Kako se nosite s godinama? – Svaki dan pijem tri različita lijeka, lošije spavam, te generalno osjećam kako mi motor šteka – što je normalno u ovim godinama. Važno je da još uvijek radim kao da nisam u mirovini.

Kruno Petrinović