Boško Petrović: Ne mogu živjeti bez prijatelja

Zagrebački jazz-glazbenik, koji je koncertom Boško Petrović presents Balwan City Kids obilježio 60. obljetnicu karijere i 75. rođendan, i ne pomišlja na mirovinu, ponajviše zbog uzbuđenja koje osjeća dok muzicira na vibrafonu te organizira pet jazz-festivala godišnje

Što ste poželjeli u povodu velike glazbene obljetnice? – Bonus od još šezdeset godina.

A za rođendan? – Da ih i dalje slavim s prijateljima u Bizeljskom, gdje ima odličnih vina.

Što je za vas sreća? – Zdravlje.

Što je, prema vama, najvažnije za održavanje mladolikog izgleda? – Treba piti redovito, i to samo jako dobra vina.

A što treba imati da bi se ostvarila duga i uspješna karijera? – Sreću, dobre suradnike i malo talenta koji, nadam se, imam.

Zašto se rijetko koristite mobitelom? – Zato jer mi ta naprava narušava privatnost. Nosim je samo ljeti, kad sam na turneji, zbog praktičnih, poslovnih, razloga.

Kad ćete otvoriti svoju e-adresu? – Sumnjam da ću to ikad učiniti jer nisam iz tog filma.

Zašto ste još kao petnaestogodišnjak odabrali jazz i osnovali prvi školski band? – Jer sam se zaljubio u jazz na “prvo uho”, slušajući ga svaku večer na američkoj vojnoj radiopostaji, emitiranoj iz Münchena. Ostalo je bio prirodan tijek stvari…

Jeste li trenutačno zaljubljeni? – Kako da ne. Moj klub, ali i stan, nisu samo tako puni ogledala…

Na što biste potrošili posljednji novčić? – Sačuvao bih ga za uspomenu.

Što je vama i vašem sinu Kolji zajedničko, a po čemu se razlikujete? – Zajednička nam je tvrdoglavost, a razlikujemo se po tome što Kolja, koji je po svojoj majci napola Dalmatinac, voli jesti ribu. A ja prednost dajem mesu.

Po čemu pamtite Zagreb svoje mladosti? – Po čistoj, nevinoj vjeri u sutra.

Koji biste talent voljeli imati? – Zadovoljan sam talentima koje već imam.

Kako to da za vašim stolom u B.P. Clubu, koji ste otvorili 1988., nema žena? – Zato što društvo za mojim stolom nakon nekoliko čaša vina više ne pazi na rječnik. Sumnjam da bi se to svidjelo ijednoj dami.

Zašto se na ulazu u vaš klub nalazi statua vrtnog patuljka? – Za osobe minornog karaktera i talenta govorio sam da su “patuljci”. Zato mi je dirigent Lovro pl. Matačić, s kojim sam se družio kao mladić, u svojoj ostavštini namijenio tu statuu, koja je postavljena na počasno mjesto da “čuva” klub.

Bez čega ne možete zamisliti život? – Ne mogu živjeti punim jedrima bez prijatelja.

Razmišljate li o mirovini? – Ne, jer ne stignem: vodim četiri jazz-festivala u Zagrebu i jedan u Grožnjanu, snimam albume – uskoro mi izlazi komplet od četiri CD-a “B. P. Collection” u izdanju Croatia Recordsa – ali jednog dana, tko zna, možda pomislim i na to…

Zašto ste prije pet i pol godina prestali pušiti? – Sve sam teže nabavljao Camel bez filtera, u kojem sam godinama uživao. Usto sam imao zdravstveni problem koji je bio direktna posljedica uživanja u nikotinu. Umjesto da smanjim pušenje, što mi je preporučio liječnik, odlučio sam prekinuti.

Koje su vam neostvarene želje? – Nemam ih. Doživio sam lijepe godine a da pritom nikoga nisam toliko povrijedio da to pamti cijeli život. Ni mene nitko nije toliko povrijedio da bih to pamtio. Zato mogu kazati da sam svime zadovoljan.

Vjerujete li u život nakon smrti? – Kad odem gore, javit ću vam se mobitelom…

Tanja Vučičević