Život bez Bekima trenutačno ima dva lica. Jedno pokazujem kad izađem van i kad trebam živjeti kao i sav ostali svijet, a drugo je samo moje, kad sam sama kod kuće ili kad u novljansko predvečerje, kad više nema toliko ljudi, sjedim na stijeni pokraj mora zagledana prema Vrbniku i prisjećam se mnogih ljeta koje smo Bekim i ja proveli u Novom. I u kojem se, jedne zvjezdane noći, rodila naša ljubav.
Znam da će vrijeme koje mi ide u susret biti sve teže, ali moram se s tim nositi. Možda još nemam potpunu svijest što se dogodilo i što me čeka. Imam kolegica koje su ostale bez životnih ljubavi i mnogo je teže onima koje nemaju djecu. Zahvalna sam sudbini što su moji sinovi oko mene i što su mi veliki poticaj za život. Dok imam osjećaj kako sam nekome potrebna, onda i moj život ima smisla – kaže Branka Petrić , 73-godišnja glumica i supruga Bekima Fehmiua , prve stvarne filmske zvijezde s prostora bivše države, koji si je prije dva i pol mjeseca, u 74. godini, hicem u sljepoočnicu oduzeo život.
Branka Petrić priznaje da se lomila treba li šutjeti i istinu o svom suprugu sačuvati za sebe, ili, pak, govoriti o njemu, pokazati koliko je bio poseban te svojim sjećanjima podsjetiti na glumca kome je uloga Belog Bore u kultnom filmu “Sakupljači perja” iz 1967. otvorila najprije put prema vrlo gledanom talijanskom serijalu “Odisej”, a zatim i prema svjetskoj slavi. No, prevladala je ljubav i poštovanje prema čovjeku s kojim je provela više od četiri desetljeća.
Za nju Bekim Fehmiu, glumac rođen u Sarajevu, a odrastao na Kosovu, nije bio prvi albanski akademski školovani glumac i prva filmska zvijezda s međunarodnim ugledom u bivšoj državi, već pažljiv suprug koji ju je poštivao i poticao u njezinoj glumačkoj karijeri. Iako su u njegovu zagrljaju tijekom dvadeset godina inozemne karijere bile dive poput Ave Gardner, Shirley MacLaine, Irene Papas, Olivije De Havilland, Anne Moffo, Candice Bergen i Claudije Cardinale, njegova životna ljubav bila je i ostala njegova supruga Branka Petrić. Koja ga je, baš kao i Penelopa Odiseja, dvadeset godina vjerno čekala u njihovu stanu na desetom katu nebodera na beogradskoj Zvezdari. I kojoj se s radošću vraćao sa svakog snimanja.
Kad se sjetite posljednjih dana vašeg supruga, jeste li po bilo čemu mogli naslutiti da će si oduzeti život? – Ne. Jer da jesam, sigurno bih ga na sve moguće načine pokušala spriječiti. Tih posljednjih dana Bekim je bio isti i ništa nije nagovještavalo da je tragedija na pomolu. Dan ranije igrala sam predstavu “Tako je moralo biti” u kojoj si glavni lik život oduzima hicem iz pištolja. Kakve li ironije! Sutradan ujutro bili smo zajedno kod kuće, a oko 14 sati rekla sam Bekimu da idem na frizuru. Dopratio me do vrata i pitao imam li te večeri predstavu. Odgovorila sam da nemam i da ćemo cijelu večer biti zajedno, i on me zagrlio. Ni po čemu nisam osjetila da ga posljednji put vidim živoga. Vratila sam se za manje od sata, jedva čekajući da mu pokažem svoju novu frizuru, a dočekala me sablasna praznina.
Najprije sam ušla u dnevnu sobu, ali mog supruga tamo nije bilo. Kako sam prolazila stanom tako bih zavirila u dječje sobe, pa na terasu, ali ni tamo nije bio. Na kraju sam ušla u radnu sobu u kojoj je kućna biblioteka i računalo. Bekim je ležao na otomanu boje višnje sasvim prekriven bijelom plahtom. “Ma vidi kakva mi je frizura”, govorila sam dok sam prilazila ležaju, čekajući kao i uvijek njegov komentar, no odgovora nije bilo. Čak sam ga u čudu pitala zašto je tu legao i još se pokrio po glavi.
Željko Slunjski
Pročitali ste skraćeni oblik intervjua. Ispovijest Branke Petrić o životu s Bekimom Fehmium pročitajte u novom broju Glorije (br. 818), koji možete naći na kioscima.