Budite gospodari svog života

Nisam nesuvremena, prihvaćam “sve što mi život pruža”, nisam ni neka “namčorica” koja bez veze plače za vremenima koja su bila bolja, ljepša i prihvatljivija od ovih u kojima danas živimo, ali i sama se znam upitati, nakon svega što slušam, nakon onoga što čujem i od svojih čitateljica i od svojih znanica, je li baš sve što nam je stiglo razvojem znanosti, a posebno tehnike, poboljšalo odnose među ljudima, ojačalo veze, učvrstilo brakove, ili je, ipak, učinilo suprotno. Ali, i ne samo to! Kako je sve to djelovalo na ljude, jesu li postali bolji, jesu li oni pesimisti to ostali, ili su uspjeli “uskočiti” među one koji na život gledaju kao da je sve – “valcer”? Uvijek su mi bili draži optimisti od pesimista, iako znam da i kod jednih i kod drugih dolazi do promjene raspoloženja. Uostalom, što bi bilo sa svima nama kad i ne bi dolazilo? Niti oni mrzovoljnici ne mogu to baš uvijek biti, a i optimistima se “zalomi” koje neraspoloženje, da ne kažem čak i tuga. Uvijek se postavlja pitanje kako izbjeći, koliko je to moguće, i naći granicu između jednoga i drugoga, a da ipak i kod jednih i kod drugih prevlada – dobro raspoloženje. Psiholozi kažu da onome kome to uspije, taj uspijeva mijenjati i način svoga života, ili kako se to narodski kaže – upravljati njime. Kako je to bilo nekad i kako je danas? Je li nekad bilo lakše “gospodariti” sobom – pitaju se ne samo znanstvenici već i “obični smrtnici”. I još nešto. Vrijedi li još ono da starost znači i mudrost, da su stari, ma kako ih godine pritiskale, toliko mudri da ih ne može oneraspoložiti ono što je nekad mlade. Jer, stari pomalo gube onu funkciju, barem u nekim životnim razdobljima, kojima su nekad gospodarili. Nekad se znalo da su stari puni iskustva, jer su proživjeli ono što mlade tek čeka. No, danas se situacija bitno izmijenila. Jer, nekad nisi imao one mogućnosti koje imaš danas. Sve odgovore, svu znatiželju možeš zadovoljiti tek “pritiskom na dugme”, a nekad si ovisio o “onima iskusnijima”. I ako nisi dobio odgovor na pitanje koje si postavio, bio si frustriran, nezadovoljan i razočaran.

Naime, u posljednjih trideset godina tehnologija je toliko napredovala da se dešava nešto što je nekad bilo nezamislivo. Mladi postaju savjetnici starijima, ali ne zato što su pametniji, nego zato što imaju veće mogućnosti od onih, recimo, iz moje generacije. Sad se u starih javlja osjećaj nemoći, one intelektualne na koju su sve donedavno bili ponosni. Opet ću navesti vlastiti primjer – većina mojih prijatelja nema kompjutor, a to znači ni internet, a ne može ni primati e-mail poruke. I tek ih ja razumijem, koja sve to imam i svime se služim, kako im je. Sve je to razlogom da su se odnosi definitivno promijenili – u obitelji, u braku, među prijateljima, svugdje gdje netko od nekoga ili traži ili daje informaciju.

Žena će tako bez kompleksa pristupiti muškarcu bilo da mu priopći ono što je sinoć vidjela na internetu, ali će mu bez problema poslati e-mail poruku ma kakav da joj je sadržaj. No, ima tu još nešto, što, možda, i one osviještene žene zbunjuje. Prigovara im se da samim tim što sve to znaju i mogu, gube na ženstvenosti, preuzimaju primat muškarcima i ondje gdje su oni do jučer “bili glavni”.

Sve je to istina, ali samo – naoko. Svega toga nekad nije bilo, ali bilo je nešto drugo, nešto što muškarac, pa i onaj najobjektivniji, teško da bi priznao. Jer, nije se moglo ni pomisliti, a kamoli reći, da on nije glavni i onda kad je bilo očito da to ne bi trebao biti, da to ne zaslužuje, jer sve što je postigao, postigao je zahvaljujući ženi koja je bila – njemu podložna. Sve što je radila, činila je to tiho, ali samo s jednim jedinim ciljem da njemu ugodi, da bi se on mogao – pokazati.

Ipak, unatoč svim ovim modernizacijama, meni je bilo ljepše kad su nam muškarci pristupali, a mi smo se pravile da nas oni uopće ne zanimaju, a žudjele smo za svakim njihovim pogledom. Kako to izgleda danas kad ni internet, ni e-mail, ma kakvu poruku da prima i šalje, nema srca? A nema ljubavi, ma o kakvoj i kojoj je riječ, kad srce ne zadrhti, oči ne zasuze, a dlanovi se ne oznoje. Nasmijala sam se kad mi je Marija ispričala svoj razgovor s kćeri.

Lani su bile smiješne majčine priče o odlasku u Glazbeni na ples, bojažljivom i skrivenom pogledu koji bi “hvatala” tek rijetko jer se ustručavala i pogledati u smjeru onoga koji bi ih joj slao, plesnom vjenčiću, popodnevnim proslavama rođendana, o zabavi koja bi završavala kad bi njezina tek počinjala. A ona je dečka tražila, i našla, preko interneta. Ali nije to bio klasičan oglasnik, niti ono prema sistemu ženidba-udaja, nego se to desilo nakon mnogo poslane elektroničke pošte, preko koje su se i upoznali, i shvatili da imaju toliko toga zajedničkog. A kad su izmijenili i fotografije, već su, barem je Lana tako rekla, bili i zaljubljeni. I čak ni to ne bi bilo “tako strašno”, da on nije bio u dugogodišnjoj vezi.

Marija se sjetila svoje mladosti i dečka u kojeg je bila zaljubljena, bili su čak i u zajedničkom društvu, ali njoj nije palo ni na pamet da mu na bilo koji način pokaže da joj se sviđa – prvo jer je bio nešto stariji, a drugo – imao je djevojku. – Ali, što ti je bilo? – Lana nije shvaćala takvo majčino ponašanje. – Pa, kako što mi je bilo? Imao je curu. Kakav bi bio moj moral da joj ga preotmem? Ali, ja sam baš bedasta. Što očekujem od nekog tko čak ni dečka ne traži na normalan način!? Ne znam kako sam te to odgojila i gdje sam uopće pogriješila? Ono što Lana nije shvaćala, nije ni Marija. One su bile dva svijeta, ali i pripadnice dvaju vremena. I ma kako to zvučalo nekom paradoksalno, obje su na neki način imale pravo, iako jedna drugu nisu razumjele. Marija, jer se to kosilo s ondašnjim poimanjem života i morala, a Lana jer je bilo u apsolutnoj suprotnosti s dosadašnjim – jer cilj, prema Laninom shvaćanju, ne bira sredstvo.

Lana se nije mogla načuditi “maminoj gluposti”, a Marija, pak, kćerinoj bezobzirnosti. Ja sam u toj priči morala biti arbitar. Jer, doista su obje imale pravo, samo da bi to shvatile, najprije su trebale shvatiti zakone vremena u kojima su obje živjele. Što je nekad bilo nezamislivo, danas je normalno. Kad stari to shvate, a mladi prihvate, nestat će svi nesporazumi – moj je zaključak. Ja sam se tako uvijek ponašala, pa je i to, valjda, razlogom da sam se “dobro nosila” sa svim vremenima. Ada nisam, vjerojatno bih unesrećivala i sebe i sve oko sebe. Ovako sam svima pokušala uljepšati život, a čini mi se da sam to i uspijevala. No, samo da još nešto kažem o tehnologiji koja je “starima oduzela neke prednosti”. Ma koliko vam godina bilo, ma što da radite, nemojte se zapustiti ni opustiti. Radite na sebi, nastojte ići ukorak s vremenom jer će vas to isto vrijeme pregaziti ako ga ne budete slijedili.

Zar je mudrost svladati, recimo, osnovne operacije na kompjutoru, baratati mobitelom, ili privikavati se na glazbu koja nam se i ne sviđa, ali za njom luduju mladi. Učinite sve da i dalje budete, kako se to kaže, u trendu, jer to je jedini način da ne doživite, od onih koji manje znaju od vas, da odmahnu rukom jer misle da s vama nemaju što razgovarati. Na mladima svijet ostaje, slažem se s tim, ali tko ne cijeni starost, dočekat će je i sam nespreman. Možda baš zbog toga, zbog takvoga moga stava prema starijima, ja ove svoje godine doživljavam najljepšima, živim i danas bez kompleksa i bez trauma. Znam reći da se za starost treba pripremati u mladosti. I tad je se ne treba bojati.