Budite svjesni sebe

Ako sam se s ičim mučila u životu, to je bilo oslovljavanje. Lako mi je bilo starije žene nazivati gospođama, ali uvijek mi je bilo čudno kad bih čula da netko pedesetogodišnju ženu naziva gospođicom. Ne bih odobravala ni kad bi ih se pogrdno nazivalo “starim frajlama”.

Riječ gospođica ima drugačije značenje nego nekad. Usuđujem se reći da se tako obraća samo sasvim mladim djevojkama, a sve drugo je – ruganje. Doduše, mnoge od tih “samica”, to su stjecajem okolnosti, ali ima dosta i onih kojima je tako lakše, jer nisu sklone žrtvovanju. A one “život udvoje” tako doživljavaju. No, i o tome imam svoje mišljenje.

Ne može čovjek u životu samo dobivati. Uvijek sam sretna kad mogu darivati, pa čak se i žrtvovati. Jasno, sve ima granice. Jer, to se može trpjeti tek dok “voda ne dođe do grla”. Fanina priča će neke stvari razjasniti. Ona je odabrala život koji ja ne bih nikada. “Neudana sam i dobro se osjećam. Kao mladoj, san mi je bio dobro se udati i riješiti se strogog režima svojih roditelja. Kad to više nisam mogla izdržati, odselila sam se. Još na studiju upoznala sam Mirka. Iskre su tad već frcnule, i mi smo ljubovali nekoliko godina, a razgovarali smo i o braku.

Moji su ga prihvatili, jer je bio iz dobre i bogate obitelji. Kad je završio studij, htio se odmah preseliti k meni, ali ja to nisam željela. Ponajprije zbog roditelja, jer se tad na život udvoje “bez prstena i oltara” nije gledalo dobrohotno, ali i zbog znanaca kojima sam na neki način bila uzor. Radila sam, imala dobar posao, ali i ono još važnije, ljubav. Mislila sam tada – svog života. A znala sam i još nešto – Mirkovi me roditelji baš nisu prihvaćali kao snahu koja je dostojna njihove kuće. A to je, dabome, značilo ni njihovog sina. I tu je nastao “kratki spoj”.

Ja nisam bila iz bogate obitelji, moji roditelji su obični radnici, ali čestiti i vrijedni. I ljubav se počela “razvodnjavati”. Mirko je bio sve rjeđi gost u mojoj garsonijeri, a i meni je sve manje nedostajao. No, sve je nekako išlo dok nisam čula od jedne prijateljice da ga je s roditeljima vidjela u jednom restoranu, a s njima je bila i neka mlada cura. Na moj upit tko je ta djevojka, odgovorio mi je gledajući me ravno u oči – moja buduća žena.

Sve je prevršilo mjeru kad mi je rekao da je zaljubljen u nju, da je odavno zna, ali da je ljubav planula tek nedavno. Za njega nedavno bilo je dva mjeseca, a za mene to je bilo – strašno! Pitala sam se bi li se to dogodilo i da sam pristala da stanuje kod mene. I tad je otišao iz moga života – zauvijek. Vjerovala sam da je to sudbina i zaklela se da mi se to više neće ponoviti. I dalje radim u istom poduzeću, napredovala sam do mjesta šefice, i zadovoljna sam. Nisam nikad više pokušala naći zamjenu za Mirka – bježim od mogućih komplikacija koje donosi veza. Imam veliko društvo, lijepo mi je, vodim bezbrižan život.

Znam da je danas takvih kao što sam ja mnogo, da ima sve više žena koje se ne žele udavati – zbog mnogo razloga. Jasno da ni njima, kao ni onima koji žive u vezi, ne “cvjetaju uvijek ruže”. Samoća je najteža kad dolaze blagdani. Ako si sama, tad ćeš to najviše osjetiti, ali ako i imaš, recimo, nekog oženjenog, još ćeš biti tužnija u te dane. Zna se gdje je on tada i s kim je.

Odavno sam shvatila da sloboda nije samo radost, da ona nosi sa sobom i ono što žene moga statusa rijetko priznaju – tugu. Iz Fani ne govori razočarana žena, nego žena koja je svjesna svoga života. Iako sigurno ima trenutaka kad želi nekoga uza se, vrlo brzo shvaća da su i mnoge žene u braku vrlo često – same. Nju je život naučio da ne gleda na formu nego na sadržaj. A to može samo netko tko je samosvjestan.

A sad se situacija ipak promijenila. Slobodnih žena je sve više, a i današnje okruženje sve manje se onima koje su prevalile četrdesetu, obraća s – gospođice. Ono što se još zna čuti – da se neka žena ponaša baš kao “tipična stara frajla” – više je sintagma nego što je to nešto što samo nju karakterizira. Ima nešto što bi trebali znati roditelji – da ne vrše nikakav pritisak na djecu, da ne traže od njih da žive “normalno”, a to znači – udvoje, pa ma kako živjeli.

Dabome da sam ja najmanje pobornica takvog života, da sam, udajući se toliko puta, ipak dokazala da držim do institucije braka, ali nisam pošto-poto za to da se u nj ulazi ako netko misli da mu je ljepše živjeti samom. No, uvijek sam imala na umu da je lako živjeti sam u mladosti, kad sve oko tebe vrvi, kad u grotlu svih zbivanja, ali da je najteže u starosti koja je sama po sebi teška. Jedna moja prijateljica, oštra protivnica braka, uvijek mi se čudila, tvrdeći da je moj život “udvoje” uvijek bio na moju štetu. Možda i jest, ali imao je on i svojih prednosti. Konačno, osjećala sam se ponosnom što sam bila žena, a po zanimanju tek šnajderica, sveučilišnog profesora, odvjetnika, ministra pa sad i suca. Udanoj bi mi godilo kad bi me tko nazvao čak i – gospođicom, pa i u godinama koje to nisu pokazivale.