Budite svoj gospodar

Nema čovjeka koji nije u životu doživio neki “ljubavni brodolom”, kome se nije “izjalovilo” ono što je držao sigurnim, a njemu se činilo da će baš to – život mu okrenuti u nekom drugom, jasno željenom i zamišljenom smjeru. Koliko sam se samo naslušala priča kako je netko bio pred udajom ili ženidbom, i onda se sve “rasprsnulo kao mjehur od sapunice”. Znam jedan slučaj kad su i kolači za svadbu bili ispečeni, darovi primljeni, a onda je sve – otkazano! Ili kad je mladenka čak dignula kredit za vjenčanicu, ali nije je nikad odjenula jer je mladoženja pobjegao “glavom bez obzira”. Ili, pak, kad su se svatovi okupili, što je i najgore, a mladoženje “ni za lijek”.

No, ne treba biti nepravedan i samo među muš karcima tražiti “te koji bježe”, jer ih je jednako tako i među ženama. Čak bih rekla da tu nema pravila. Kći moje dobre znanice, još poodavno, onda kad se to smatralo strašnim, pred vjenčanjem je pobjegla – s drugim. I to ne bilo s kim, već s njihovim najboljim prijateljem. Barem ga je njezin dečko tako doživljavao. Je li toga bilo nekad više, ili se o tome više i pisalo i govorilo, teško je reći, ali danas se na to ipak gleda drugačije. I sastava i rastava danas je nešto gotovo normalno, barem na to gledaju tako oni kojih se to izravno ne tiče. I kad o tome pišem, mogla bih tko zna koliko takvih sudbina ispričati. No, za sve bih mogla reći isto, što će, možda, zvučati čudno – i bolje da se to desilo tada, nego da su se oženili, izrodili djecu i tek tad shvatili da – nisu jedno za drugo. Iako i to valja reći, ipak je to veliki šok!

No, moram reći i to da nikad nisam mislila, ako se tako nešto desi, da će svijet propasti, uostalom, treba se ponašati onako kako je pjevala i Edith Piaf: “Ne žalim, ni za čim ne žalim…” Iako bi i u tom stihu trebalo biti mnogo istine, ipak je to samo pjesma, uhvaćen je tek trenutak raspoloženja koji nas može dirnuti, ali i povući ipak iz realnog svijeta u depresiju. Uvijek treba čvrsto stajati na nogama! Moja životna filozofija, koju tako često ponavljam, je – nema tugovanja za nečim što je bilo osuđeno na propast. Pa ma kako nam bilo teško, pa ma koliko čak i patili!

Znam da će ova moja tvrdnja izazvati i proturječja, ali to govorim iz vlastitog iskustva. Planirala sam u životu štošta, mnogo toga sam i ostvarila, ali bilo je i momenata kad sam mislila da neću moći izdržati pritiske koje sam osjećala kad ne bi sve išlo po mom planu. Ne znam kako bih to nazvala, srećom ili snagom, ja se nikad, ni tada kad sam osjetila užasno gušenje, nisam dala.

Znala sam da nitko ne može imati u životu baš sve, da su i usponi i padovi normalni, da se čak izmjenjuju, i da je umijeće i jedno i drugo prihvatiti ili mu se, pak, znati othrvati. Život ide dalje i bogzna zašto je to što nam se činilo užasnim, ipak za neko dobro. Ostavljala sam i bila ostavljena, ali na sve sam to gledala kao na nešto što se u životu ne dešava samo meni, i što me i ne može i ne smije, kako ja volim reći – dekuražirati. Ažene najvećom tragedijom smatraju gubitak voljene osobe. No, ne kad on fizički nestane s ovoga svijeta, nego kad je ostavi zato što je više – ne voli. Iako priznam da je to jedna od najtežih boli, uvijek bih znala reći da ni to nije “nepreboljivo”, samo treba u trenucima biti razložan i vidjeti što i kako ići i bez te osobe dalje. Jer, i to sam iskusila, iako nam se čini da je u pitanju životna ljubav, ona jedina prava, kako je nazivaju, kad se malo razgrne po površini ili zagrebe, vidi se da to baš i nije tako.

Kad smo ostavljeni, često ni sami nismo svjesni da je ono što nas mori više taština nego ljubav, više povrijeđen ego nego žal za nečim što ionako nije valjalo. I ne jednom sam čula kako se takve žene, pa i muškarci, pitaju – zašto se to moralo desiti meni, zašto sam ja uvijek žrtva nečega što nisam zaslužila. Nema u takvim situacijama žrtava. Prestalo je nešto što je nekad bilo lijepo, što je obećavalo, ali i što je “ishlapilo”. I još samo nekoliko riječi o zasluzi. Ljubav se ne dobiva prema zasluzi, niti se ostavlja zato. Kemija radi, ili prestane raditi, i na to se malo može utjecati. Nitko nikoga ne može privoljeti da ga voli, ili da ostane uza nj ako on to neće. A ostavljeni često čine čuda, i više od toga, misleći da je to ipak moguće. Smišljaju se kojekakve smicalice da bismo dosad voljenog “privoljeli” na nastavak veze, i pritom se često doživljavaju još veća razočaranja, pa i gubi se dostojanstvo što u takvim momentima treba svakako sačuvati.

I tu su, na žalost, žene “u prednosti”. Mnoge pribjegavaju i lažima i obmanama. Znam slučaj, i to ne jedan, kad je djevojka, želeći zadržati momka, prevarila ga da je trudna, no, ni to joj nije pomoglo da ostane s njom, ali je njemu dalo za pravo, što ju je ostavio. Žene nikako da shvate, barem te koje se služe takvim “metodama”, da se rijetko što može na dulje staze održati lažima i nasiljem.

Kako muškarci ne mogu glumiti trudnoću, oni čine nešto drugo, što, istina, u prvi tren može biti efikasno, ali ni to ne zadugo – pribjegavaju, i to oni koji to mogu, kupnji skupih darova. Aljubav se ne može kupiti! Kad je Edith pjevala pjesmu koju sam citirala na početku, ona je mislila na svoje nesretne ljubavi kojih je bilo na pretek. Možda je ona imala pravo. Jer, ljubav jest najljepša stvar koja nam se može desiti, pogotovo ako je sretna, ako smo se zaljubili u pravu osobu, no ne treba “žile rezati” ako nestane. Kao i sve, i nju treba vrednovati intenzitetom, a ne duljinom trajanja. Ne vjerujem ni u priče o vječnoj ljubavi, vjerujem u onu duboku, kad smo svi u njoj, ali i svjesni činjenice da taj intenzitet ne može biti vječan. Znam da će mnogi skočiti i reći da postoji “vječna ljubav”. Možda i da, ali ona se transformira u nešto drugo, u nešto što uopće nije bila u početku.

Sjećam se jedne emisije Sanje Doležal, u kojoj se razgovaralo o – ljubavi na prvi pogled. Ja sam odmah rekla da ljubav na prvi pogled može biti kod mladih ljudi, tinejdžera. Sve drugo je – ljubav na “drugi pogled”. U ozbiljnim godinama na ljubav ipak gledate drugačije. Nije vam nevažno ni tko je vaš odabranik, ni čiji je, iz kakve je obitelji, i na kraju kakve je naobrazbe i zvanja. No, čini se, ma kako i to zvučalo paradoksalno, ti stariji lakše podnose gubitke ili prevare od onih mlađih.

Jer, kako ljubavi prilaze s dozom opreza, tako i kad ona nestaje, skloniji su analizirati, što ne znači da i njima nije teško, zašto je došlo do razlaza. Međutim, pa ma koliko da nam je godina, život je pred nama i nema toga tko je vrijedan “vječne patnje” za nekim tko to ne zaslužuje. Što bi trebalo reći onima koji se teško mire s gubicima, koji misle da je svijet propao zato što su ostavljeni, kojima je poljuljano samopouzdanje zato što im se čini da nisu bili ni toliko sposobni da zadrže “čovjeka svog života”, do jedne jedine rečenice – nitko nije vrijedan vas samih! Citirat ću poznatu izreku kao kraj takvim razmišljanjima: “Mudrost je biti gospodar svojih misli jer svijet će tada biti vaš”, a vi ćete gospodariti svim oko sebe. Pa i samim sobom. I zato je najljepše – biti svoj gospodar!