Budućnost u rukama političara

Nekoliko dana nakon završetka filmskog festivala u Cannesu, crveni tepih ispred slavne kongresne palače na Croisettei zamijenjen je manje slavnim plavim tepihom, po kojem su prodefiliral­i sudionici 5. svjetskog kongresa parfumerista (World Perfumery Congress). Zvijezde ovaj put nisu bili Brad Pitt i Angelina Jolie, već mirisne esencije.

Petodnevni skup radnog naslova Budućnost parfema, na kojem su sudjelovali slavni “nosevi”, kemičari, analitičari, direktori, vlasnici i predsjednici tvrtki za proizvodnju mirisa, tematski je poprilično vedrio i oblačio: raspravljalo se o novolansiranim parfemima (čak 365 u 2006. godini), o tržištu i njegovim potrebama te o neizvjesnoj budućnosti tradicionalne francuske, ali i svjetske, parfumeristike.

Jer na budućnost parfema će zasigurno utjecati novi europski zakoni, objedinjeni pod nazivom REACH (Registration, Evaluation and Authorisation of Chemicals), koji najavljuju “ograničenja pri korištenju svih supstancija u proizvodnji kozmetike, parfema i deterdženata za koje se smatra da su opasne za okoliš i ljudsko zdravlje”.

To se ne odnosi samo na kemijske spojeve nego i na prirodne tvari, pa će se, primjerice, eterično ulje cimeta, na koje ljudska koža često reagira alergijama, moći koristiti samo u strogo propisanim količinama. Znači li to da će se naš najdraži parfem s tom opojnom esencijom promijeniti ako nove regulative ne odobre potrebnu količinu u formuli? Sigurno. Isto se piše lavandi, ruži, cvijetu naranče. Stoga ne čudi da novi zakon, koji je lani odobrio Europski parlament, zabrinjava parfemske kuće, pogotovo one čije mirisne formule sadržavaju isključivo prirodne esencije, proizvođače mirisnih molekula, uzgajivače spomenutih biljaka…

No, da bismo shvatili probleme budućnosti, osvrnimo se na sadašnje stanje mirisne industrije.

Mirisi su veliki biznis. Samo u Hrvatsku su 2005. godine uvezene 534 tone parfema. Ako bočica od 30 ml stoji tristotinjak kuna, onda su Hrvati u toj godini potrošili oko 88 milijuna kuna – da bi lijepo mirisali. U SAD-u je 2006.

lansirano 266 novih parfema, a osim u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, Japanu i Italiji, parfemska industrija odnedavno cvjeta u Indiji i Brazilu. Iako su prva asocijacija na mirise – Chanel, Dior, Lancome i Guerlain – glasovite kozmetičke kuće u tom biznisu ipak nisu na vrhu hranidbenog lanca: “pravi igrači” su iza kulisa!

To su njemački Symrise, američki International Flavours and Fragrances, francuski Givaudan i japanski Takasago – najjači svjetski proizvođači kemijskih molekula, onih aromatičnih, koje lijepo mirišu. Njihov je posao, prije svega, otkrivanje i razvoj novih mirisnih molekula, njihova testiranja (pa i na životinjama) te, što je najzanimljivije od svega, kreacija mirisa. Svaka od ovih kompanija na plaći ima kreatore parfema, koji katkad anonimno, a katkad javno i medijski popraćeno, kreiraju parfeme po narudžbi Diora, Bossa, Guerlaina, Shiseida…

Kako je globalni trend postalo dezodoriranje zraka, tzv. air care – parfumiraju se automobili, predvorja luksuznih hotela, stanice podzemnih željeznica, deterdženti moraju imati aromaterapeutski učinak – većini tih multinacionalki posljednjih su godina posao i zarada u velikom porastu. Stoga ne čudi da je njemački Symrise, primjerice, samo u prvom tromjesečju 2006. zaradio 331,2 milijuna dolara.

Kako funkcioniraju proizvođači parfema?

Za primjer uzmimo parfemsku “diviziju” modne kuće Gucci koja odluči lansirati novi proizvod. Najprije odredi kakav tip mirisa želi: “muževan, intrigantan, jak, zimski”. Kratak opis, takozvani brief, u tajnosti pošalju Symriseu, gdje nastaje mirisna kreacija. Ako su Guccijevi čelnici zadovoljni proizvodom, otkupljuju ga u količinama koje su im potrebne za lansiranje, a ako se novi parfem pokaže uspješnim, naručuju još.

Symrise u svojem portfoliu ima cijelu paletu originalnih i patentiranih mirisnih molekula, a što je više novih molekula, to je više originalnih novih parfema. Francuski je Givaudan prvi proizveo mirisnu molekulu Iso E Super, kemijski spoj koji je proslavio najprodavaniji uniseks parfem CK One, a miriše “na čistoću” – baš kako je htio sam idejni začetnik Calvin Klein. No, zanimljivo je da su originalne mirisne molekule, dakle, kemijski spojevi, katkad jednako skupe kao prirodne esencije, ili čak i skuplje.

A riječ je o astronomskim svotama: 1 kilogram čiste esencije slavne majske ruže iz Grassea stoji 75.000 eura (jer je za to treba ubrati 4 do 5 tona ružinih latica), a samo malo jeftinija je litra ambroxa, sintetskog spoja koji miriši poput ambre – zbog kompliciranog procesa proizvodnje. Samo najekskluzivnije parfemske kuće mogu si dopustiti takav luksuz da velike količine pravih prirodnih esencija stavljaju u svoje parfeme, dok neki, poput Chanela, ekskluzivno drže u zakupu plantaže cvijeća – samo za njihov No. 5.

Luca Turin, sudionik kongresa u Cannesu, kontroverzni i provokativni biokemičar, pisac, autor i kritičar parfema, kaže da se originalne formule klasičnih parfema najčešće mijenjaju zbog uštede.

– Čelnici modne kuće Yves Saint Laurent priznali su mi da se njihov Rive Gauche, miris iz ranih osamdesetih, promijenio – ne samo zbog uštede, nego stoga što je neke esencije nemoguće pronaći na tržištu – tvrdi Turin.

Potkraj 2006. guverner Californije Arnold Schwarzenegger naglo je postao zanimljiv parfemskoj struci potpisavši prijedlog novog zakona o strožim regulacijama kemijskih supstancija s kojima je ljudsko tijelo u svakodnevnom kontaktu – sličan kao naš europski. Kao primjer zbog čega su takve mjere potrebne, mišićavi guverner naveo je nedavno otkriće prevelike količine žive u jednoj kremi za izbjeljivanje kože.

A u Europi, pak, od lipnja 2006. svi proizvođači moraju “prijavljivati” sve što proizvedu u količini većoj od 1000 tona godišnje – kemijske supstancije, ali i prirodna eterična ulja ruže, jasmina, cimeta, cvijeta naranče (nerolija), vanilije, i mnogih drugih esencija koje su dio tradicije klasičnih parfema. Sve esencije morat će se u sljedećih 10 godina podvrgavati detaljnim testiranjima toksičnosti u ECA laboratoriju u Helsinkiju, koje će morati platiti sami proizvođači, a govori se o troškovima koji mogu dosegnuti 400.000 eura za svaku supstanciju. A to će, naravno, rezultirati i enormno visokim cijenama tih esencija, ali i mogućim nestankom malih proizvođača esencija. I dok u našem dijelu Europe još nije sasvim probuđena ekološka svijest i potreba za vraćanjem prirodi, na Zapadu se, paradoksalno, odnedavno strahuje od svega što ima oznaku “natural” – zbog glasina o njihovim toksičnim svojstvima.

Poruku World Perfumery Congressa možda je najbolje sročio kreator parfema Jean-Pierre Subrenat, ujedno predsjednik tog parfumerističkog skupa.

– Smisao naše profesije, baza svih dobrih formula, upravo su prirodne esencije, fina eterična ulja. I umjesto da ih slavimo i uživamo u njima, mi ih gazimo i dajemo prednost sintetskim materijalima jer su u predodžbama konzumenata “sigurniji”. Novi REACH europski zakoni samo će uništiti male manufakture i uzgajivače prirodnih esencija, koji neće imati dovoljno novca za plaćanje golemih troškova nove regulacije, testiranja i ostale procedure. Tradicionalna parfumeristika ulazi u vrlo nesigurno i opasno područje…

Ivo Parać