Bugarska operna ruža

U nastupu jedne od najvećih opernih pjevačica, bugarske sopranistice Svetla Vassileve, zagrebačka je publika ovih dana mogla uživati čak dva puta. S kolegama Tomislavom Mužekom i Giorgiom Surianom 1. lipnja pjevala je na stadionu Šalata u sklopu koncerta Opera pod zvijezdama, a 5. lipnja bila je jedna od zvijezda humanitarnog koncerta Swing Stars&Cars, koji je održan u KD "Vatroslav Lisinski".

– Čini se da su dueti u Hrvatskoj postali moj zaštitni znak: prvi put sam u vašoj zemlji nastupila 1997., kad sam u Splitu pjevala sa slavnim tenorom Placidom Domingom, a ovaj put sam u Zagrebu pjevala s Vannom – smije se Svetla Vassileva, koja je odrasla u bugarskom gradu Dobriču, a s obitelji danas živi u vili u mjestašcu Rosignano u talijanskoj pokrajini Toskani.

Kako to da tako često nastupate u Hrvatskoj? – Uvijek se lijepo vratiti ondje gdje vas čekaju prijatelji: to mi je najbolji motiv za dolazak. Osim toga, uvijek rado prihvaćam poziv za nastupe na humanitarnim koncertima kao što je Swing Stars&Cars, čiji je prihod namijenjen za opremanje Dječjeg odjela KB Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Po čemu pamtite prvi nastup u našoj zemlji? – Kad sam s Placidom Domingom i Borisom Martinovićem izišla na pozornicu, na splitskim Prokurativama dočekale su nas tisuće ljudi. No, tek sam gledajući televizijsku snimku shvatila da su i sve prilazne ulice, kao i Riva, bile krcate slušateljima. Tek tada sam shvatila da sam pjevala pred pedeset tisuća ljudi i to je moj najposjećeniji koncert u životu.

S vama su u Zagrebu kćerkica i suprug: putujete li uvijek s obitelji? – Trudimo se biti što više zajedno, pa me Giorgio i Yume često prate na putovanjima. Kad naša kćerkica krene u školu, to više neće biti moguće. Moj suprug Giorgio Pellegrino je inženjer, bavi se održavanjem sustava za pročišćavanje, ali veći dio posla može obaviti izvan ureda. Sa sobom uvijek nosi osobno računalo i većinu posla obavlja on-line. Kad završim probe, moj je red da pričuvam Yume kako bi on mogao obaviti svoj posao. Izvrsno se nadopunjujemo.

Je li točno da nosite isključivo nakit koji je izradio vaš suprug? – Da. Giorgio u slobodno vrijeme izrađuje ogrlice, prstenje i naušnice od plemenitih metala i dragog kamenja. Kako se meni svaki komad njegova nakita sviđa, malo toga ostane za slobodnu prodaju: najradije bih sve zadržala za sebe.

Gdje se može nabaviti nakit vašeg supruga? – U nekoliko trgovina u Italiji. Nema ga u draguljarnicama jer se moj suprug ne može obvezati da će isporučiti

količine koje oni od njega zatraže. No, možete ga, primjerice, naći u Armanijevoj i Pradinoj trgovini u Parmi. Iako i od izrade nakita odlično zarađuje, za Giorgia je to isključivo hobi i užitak. Slično kao i meni pjevanje.

Kako ste se upoznali? – Upoznali smo se prije osam godina nakon jednog koncerta. Detalje ću zadržati za sebe.

Zašto ste kupili kuću u Toskani? – Imanje s kućom, maslinikom i vinogradom na vrhu jednog brežuljka, od mora udaljenog pet kilometara, kupili smo kad je našoj Yume bilo mjesec dana. Odmah smo znali da je to idealno mjesto za našu kćer. Oko kuće nam šeću lisice, divlje svinje i zečevi, koji žive u obližnjoj šumi, imamo tri kobile te uživamo u jahanju. Kod kuće se, zapravo, osjećamo kao da smo na odmoru.

O čemu ste maštali kao djevojčica? – O tome da ću, kad odrastem, postati operna pjevačica. Majka mi govori da sam joj to prvi put rekla kad su mi bile četiri godine. Ne sjećam se jesam li tada prvu operu vidjela na televiziji ili sam je čula na radiju, kao što ne pamtim niti naziv te opere, ali je to definitivno odredilo moj život.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Dobriču? – Dobrič je grad na bugarskoj rivijeri, u blizini našeg najpoznatijeg ljetovališta, Varne. Odrasla sam u komunizmu, u vrijeme velike oskudice, ali pamtim da smo tada stalno nešto slavili: uvijek je bilo razloga za pjesmu i ples. No, operna scena u Bugarskoj tada nije postojala, nego se najviše pozornosti posvećivalo tradicijskoj umjetnosti, narodnim pjesmama i plesovima.

Kako su vaši roditelji prihvatili odluku da postanete operna pjevačica? – Odmah su nabavili klavir, a majka mi je bila prva učiteljica pjevanja. Upisali su me i u školski zbor, gdje nikad nisam dobila priliku nastupiti kao glavna solistica. Voditeljica zbora je, naime, bila uvjerena da nemam glas za narodne pjesme nego za operu, što je meni i mojim roditeljima bila definitivna potvrda da sam odabrala pravi put.

Čime su vam se bavili roditelji? – Oboje su bili nastavnici. I to najomiljeniji u svojoj školi. Obasipali su me ljubavlju, koju ja sada dajem i svojoj kćerkici i suprugu.

Zašto ste kćerkici dali japansko ime? – Yume na japanskom znači "san", a meni i suprugu se, osim značenja te riječi, veoma svidjelo i kako to ime zvuči. No, čini se da nismo jedini: nedavno je modna kuća Kenzo na tržište izbacila dječju liniju Yume, a u Japanu se pojavila i linija kozmetičkih proizvoda istog imena.

Želite li još djece? – Trenutačno sam na vrhuncu karijere i bilo bi mi vrlo nezgodno sada uzeti stanku od dvije godine. Osim toga, Yume više od brata ili sestre želi – psa.

Što smatrate svojim najvećim uspjesima u karijeri? – Radila sam s najvećim dirigentima, poput Zubina Mehte i Riccarda Mutija, nastupala na najvažnijim svjetskim pozornicama, pjevala rame uz rame s najvećim pjevačima, ali teško mi je reći što mi je od toga bilo najvažnije. Svaki novi nastup za mene je – najveći izazov.

U čemu je tajna vaše vitke linije, koja baš i nije karakteristika opernih diva? – Za jačinu glasa nije važna veličina i snaga tijela. Ne bih komentirala druge, no tajna mog izgleda je u tome što već desetak godina ne jedem meso, eventualno dvaput godišnje gricnem malo salame.

Koja vam je najdraža opera? – "Manon Lescaut". Obožavam Giacoma Puccinija.

Kako se osjećate na sceni uz velikane opere poput Josea Cure i Placida Dominga? – Za mene je najlakše i najljepše surađivati s najvećim profesionalcima, a to nisu uvijek najveća imena. Naravno da su najveći pjevači svoje ime i status zaslužili, no nekima slava, čini mi se, udari u glavu. Nije se lako s tim nositi.

Jeste li ikad nastupili samo zbog novca? – Ne, iako sam imala mnogo ponuda. Prije osam godina, primjerice, nisam željela prihvatiti uloge u operama "Tosca" i "Madama Butterfly" jer sam smatrala da nisam dovoljno iskusna za to. Nikad se nisam pokajala što sam odbila ulogu: novac je važan, ali nije najvažniji. Slažem se sa svojim suprugom koji kaže da novac ne donose sreću, ali može pomoći u trenucima kad smo nezadovoljni ili tužni.

Razgovarao Kruno Petrinović Snimio Boris Štajduhar