Buntovnica za sva vremena

Joan Baez (67), američka pjevačica, bila je u doba svoje najveće popularnosti, šezdesetih godina prošlog stoljeća, više od glazbenice: idol, vječna buntovnica koja je jednakim žarom pjevala na pozornici i sudjelovala u prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, rasne nejednakosti, nepravdi i pohlepe… Tako je i odgojena: njezin otac Albert Baez bio je ugledni fizičar, koji je tijekom Drugog svjetskog rata odbio vladin poziv da radi na tajnom projektu Manhattan jer nije htio sudjelovati u stvaranju prve atomske bombe. Njegova kći počela je pjevati potkraj pedesetih godina, a već prvi album, “Joan Baez”, dostigao je zlatnu tiražu. Šezdesetih je bila zapamćena i po vezi s mladim Bobom Dylanom, kojem je pomogla u karijeri. Iako je sljedećih desetljeća njezina popularnost jenjala, nastavila je nastupati. Snimila je osam zlatnih albuma i dobitnica je brojnih priznanja, među ostalim i francuske Legije časti, a lani je dobila diskografsku nagradu Grammy za životno djelo. Uoči koncerta, 15. srpnja u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri na Gradecu, telefonski smo razgovarali s njom prije njezinog nastupa u losanđeleskom klubu House of Blues na Bulevaru sumraka.

Sjećate li se nastupa u Hrvatskoj prije petnaestak godina? – Kako da ne! Pa obožavam Hrvatsku! A tek klopa! Kako se zove ono tijesto sa sirom i zapečnim vrnjem?

Štrukle? – Da. Bože dragi, sanjam ih još i danas. Dobila sam najmanje pet kilograma u Zagrebu.

Kad smo već kod hrane, što volite jesti? – Hranim se zdravo. Mediteranski sam tip i to još otkako sam kao dijete živjela u Bagdadu, gdje je moj otac godinu dana predavao fiziku na sveučilištu. Bio je meksičkog podrijetla i božanstveno je kuhao. Moja mama Joan Bridge je škotskog podrijetla pa je stoga u kući uvijek bilo nevjerojatnih kombinacija hrane. A kuhinja se u Iraku bazira na predivnoj hrani, koja mi najviše odgovora: ondje se jede mnogo ribe, povrća, voća i maslinovog ulja, koje obožavam. Inače sam krvna grupa A pa mi odgovara laganija hrana, bez mesa, s mnogo žitarica i voća. Doduše, ponekad prekršim svoja pravila jer obožavam slatkiše. Znam da je ovdje u SAD-u to veliki problem, no ja, hvala Bogu, nikada nisam imala teškoća s kilogramima. To je grozno, a najgore je što država ne čini ništa da zabrani nezdravu hranu. Šokantno je vidjeti na ulici ljude koji teže gotovo 200 kilograma. Za sve su krivi lanci brze hrane, junk food i GMO.

Vidimo li to ponovno početak neke političke aktivnosti? – Ipak sam malo prestara za tako nešto. No, uvijek ću reagirati kad vidim nepravdu i boriti se za osobu za koju smatram da je nedužna. Upoznala sam Martina Luthera Kinga i slušala ga dok je govorio o nepravdama nanesenima crncima u mojoj zemlji. I dandanas se sramim zbog toga. Ispričavam se u ime moje vlade za sva zla koja smo nanijeli drugim ljudima samo zato jer su imali drugu boju kože. Martin Luther King nas je naučio da svačiji glas može biti važan i da se čovjek treba boriti onim čim može. Za mene je to glazba, za nekog drugog politika ili film. Ali svi možemo pridonijeti promjenama na bolje. Zapravo, kad sad razmislim, on je uvelike odredio moj životni put. Bio je fascinantan čovjek, izniman govornik, najinteligentnija osoba koju sam upoznala. Bio je nevjerojatno karizmatičan. Nakon što su ga ubili, trebalo mi je nekoliko mjeseci da prevladam šok i shvatim da ga više nema. Koliko sam samo puta instinktivno okrenula njegov broj telefona kad bih naišla na neki problem jer sam znala da će mi on pomoći.

Šezdesetih godina odbili ste plaćati porez jer se tim novcem financirao rat u Vijetnamu… – Nisam bila ni prva, a ni jedina. Tada je to bio jedini mogući prosvjed protiv sramotne politike SAD-a u Vijetnamu. Drago mi je što i danas susrećem ljude koji mi kažu kako su odbili plaćati taj porez nakon što su čuli da sam ja to učinila.

Govore li vam još da ne politizirate, da ste umjetnica, a ne političarka? – Čujem to i danas. Na žalost, imam mozak i nešto pameti unutra. I mislim svojom glavom. To poručujem svim kritičarima, a najviše političarima, koji mi baš i nisu skloni. Još od prvog javnog nastupa, 1959. na festivalu u Newportu, borila sam se za ljudska prava. Sjećam se da sam tada prije izlaska na pozornicu razgovarala s drugim glazbenicima o prosvjedima crnaca na jugu zemlje, a čim sam završila nastup, nastavila sam diskusiju. Glazba mi je više bila sredstvo kojim sam željela nešto poručiti.

U isto vrijeme upoznali ste i Boba Dylana. Jesu li vas, među ostalim, povezivali i ljevičarski stavovi? – Danas se može steći dojam da smo svjesno bili ljevičari. No, nije bilo tako, iako smo pisali angažirane tekstove. Mnogo više nas je povezivalo. Naš odnos je bio uspješan spoj poslovnog i privatnog.

Jeste li se odmah zaljubili jedno u drugo? – Nismo. Među nama nije bilo ljubavi na prvi pogled. Uglavnom smo surađivali skladajući glazbu, a onda se jednostavno desila ljubav. No, on je uvijek prvo bio, i ostao, moj prijatelj, a tek potom ljubavnik. Mnogi ne znaju da je iznimno duhovita osoba. Bio je prvi muškarac koji me uspio nasmijati. Mama je uvijek govorila da se žene ne udaju za ljepotane, nego za muškarce koji ih znaju nasmijati. Bile su to prekrasne godine. Bob mi je pisao tekstove, a ja sam marširala diljem Amerike i borila se za ljudska prava. Tada sam prvi put završila u zatvoru jer sam sudjelovala u blokadi nekog vojnog objekta u Oaklandu. No, uživala sam. Možda će to zvučati čudno, ali izvrsno sam se zabavljala. Zahtijevali smo povlačenje američke vojske iz Vijetnama, ukidanje rasne segregacije, pokušavali postići ukidanje smrtne kazne. Bila su to uzbudljiva vremena. Čini mi se da mladi više nemaju entuzijazma da se bore za promjene poput nas šezdesetih godina. Kao da su odustali od borbe i dopustili drugima da im kroje živote. Žao mi je kad to vidim. U ovom svijetu ima puno nepravdi.

Kako je “We Shall Overcome”, crnačka duhovna pjesma koju ste vi pjevali, postala neslužbena himna borbe za prava Afroamerikanaca? – Bila sam počašćena time. U to doba sam uglavnom pjevala country i folk pjesme. Kad smo se Bob i ja upoznali, svirali smo dijametralno suprotnu glazbu. Meni je bilo važno da se ljudi na koncertima zabavljaju, a njemu da izrazi sebe, što god ljudi mislili o tome. I ja sam preuzela taj njegov stav, iako sam se bojala kako će ljudi reagirati. Sjećam se, kad mi je poslao pjesmu “Blowin’ In The Wind”,odmah sam znala da će trajati vječno.

Zanimljivo, sve donedavno niste tu pjesmu snimili na nekom albumu. Zašto ste to učinili baš nedavno i posvetili je prijateljima u Sarajevu? – To je sve što sam im mogla dati.

Hoćete li je pjevati u Zagrebu? – Iskreno, ne znam.

Dobro, idemo na drugu temu. Jedna ste od rijetkih žena koje otvoreno govore o svojoj biseksualnosti. Jeste li govorili i o tome kako ste prije braka bili u vezi sa ženom? – Točno, još prije više od 40 godina. Uvijek sam se smatrala biseksualnom osobom, jer me podjednako privlače žene i muškarci. No, nisam bila u vezi s nekom ženom nakon 1968., kad sam se udala za političkog aktivista Davida Harrisa. Onda sam godinu kasnije rodila sina Gabriela. Poslije toga više nije bilo povratka prijašnjem načinu životu. Nakon rođenja djeteta vi padnete u drugi plan i više nije važno nešto drugo što bi vas moglo zanimati. U svakom slučaju, meni je drago zbog toga. Moje starije sestre Pauline i Mimi pomogle su mi u tim prvim danima majčinstva, kad nisam imala pojma što trebam raditi. Gabriel mi je podario i najvažnije biće u životu, unučicu Jasmine.

Što radite ovih dana – osim što promovirate novi album “Bowery Songs”? – Sada u hotelskoj sobi u Los Angelesu čitam Harrya Pottera. Oko te knjige je stvorena takva fama da sam je i ja odlučila pročitati. Mada moram priznati da mi se film više sviđa.

Koja vam je knjiga najdraža? – Definitivno biografija Martina Luthera Kinga koju je napisao David Janssen. A od filmova mi je najdraži “Gandhi”, jer se divim tom čovjeku.

Sa čime vas još, osim sa štruklima, možemo dočekati u Zagrebu? – Voljela bih razgledati grad jer prošli put nisam imala previše vremena. Željela bih ponovno otići u katedralu i zapaliti svijeću. Sjećam se divnih ljudi u Zagrebu, obožavatelja koji su mi donosili moje stare vinilne ploče i molili me da ih potpišem. Tko još to čuva? Ali, po tome sam shvatila da iskreno vole moju glazbu. I još nešto: ako su neki shvatili o čemu pjevam, onda su sve ove godine imale svoju svrhu. Zbog njih ću pjevati do kraja života. Uostalom, to je jedino što znam. To, i odgovarati na pitanja novinara…

Gabrijela Krmpotić