Carica malih uloga i velikih profita

Rijetki su suvremeni slikari koji bi se drznuli na neki svoj rad izvjesiti cijenu od čak pola milijuna američkih dolara, no Trogiranka Ana Tza­rev (71), samouka slikarica koja se kista latila tek prije 16 godina, uvjerena je da neka njezina ulja na platnu vrijede barem toliko i da će brzo pronaći kupce čim 24. studenoga na Manhattanu otvori vlastitu galeriju na 1300 četvornih metara.

Ana Tzarev taj će golemi izložbeno-prodajni prostor na dva kata u prestižnoj 57. ulici ispuniti isključivo vla­stitim radovima, što je presedan koji je uzburkao duhove na njujorškoj umjetničkoj sceni.

– Bojim se da je to još jedan primjer kako je velik novac nadjačao dobar ukus i zdrav razum – ogorčeno je prokomentirala Jane Kallir, vlasnica renomirane galerije St. Etienne u neposrednom susjedstvu.

No, Ana Tzarev nikad nije marila za mišljenje konkurencije. Ona nije samo slikarica, već i majka dvojice uspješnih investitora, Richarda (49) i Christophera (48) Chandlera, koji su – ponajviše zahvaljujući njoj – na 707. mjestu Forbesove liste najbogatijih ljudi na svijetu. Procjenjuje se da svaki brat Chandler raspolaže s oko dvije milijarde američkih dolara. Upravo je stariji Richard novčano pomogao majci da ostvari dugogodišnji san i otvori galeriju na Manhattanu, na pola puta između Pete i Šeste avenije, što nije bio jeftin pothvat: prostor je zakupljen na 10 godina (godišnja je najamnina dva milijuna dolara, dakle ukupno 20 milijuna dolara), a na adaptaciju i renoviranje bivše teretane, u kojoj je vježbala Cindy Crawford, utrošeno je četiri milijuna dolara. Milijarder Richard Chandler novac uložen u majčinu galeriju ne smatra darom, već investicijom koja će mu se s vremenom isplatiti.

– Njezine su slike lijepe i moćne, a kroz galeriju će njena umjetnost postati dostupna velikom broju ljudi – kaže Richard, koji majčinim radovima ukrašava zidove svojih kuća, imanja i ureda diljem svijeta te tvrdi da ostavljaju snažan dojam na svakoga tko ih vidi. Iza priče o ekstravagantnoj njujorškoj galeriji Ane Tzarev krije se fascinantna biografija Hrvatice Mari­je Guine, koja je iz bijede i siromaštva u rodnom Trogiru s 19 godina emigrirala na Novi Zeland, gdje se obogatila, a nakon uspješne karijere u modnom i trgovinskom biznisu posvetila se putovanjima, dobrotvornom radu i slikarstvu.

Danas živi i stvara između Francuske i Tajlanda: polovicu godine provodi na svom posjedu La Fleur du Cap u St. Jean Cap Ferratu na Azurnoj obali, poznatom utočištu aristokracije i bogataša, a kad na Mediteranu zahladi, seli se na svoj tajlandski posjed na otoku Phuketu. Skoro svake godine svrati u Trogir, u posjet rodbini. Od 1992., kad je počela slikati, Marija Guina radove pot­pisuje imenom svoje pokojne majke Ane Carev.

Vjenčanje u Splitu

– Željela sam iskazati poštovanje majci i njezinoj obitelji, s čijom sam se dobrotom i poniznošću uvijek poistovjećivala. Promijenila sam pisanje prezimena Carev u Tzarev kako bi ga pravilno izgovarali na engleskom govornom području – tumači slikarica genezu svog umjetničkog imena kojim je danas oslovljavaju svi osim najuže rodbine i koje je impozantnim slovima ispisano na pročelju njezine galerije na Manhattanu. Njezin otac Anton Guina bio je prije Drugog svjetskog rata poznat i nagrađivan vinogradar i trgovac vinom, a svojedobno i gradonačelnik Trogira.

– Moj je otac bio aktivan član Hrvatske seljačke stranke, a Stjepan Radić bio mu je mentor – nastavlja Ana Tzarev. – Sjećam se kako sam 1940., kao trogodišnje dijete, na pozornici pjevala hrvatsku himnu prigodom otvorenja svečanog bala Hrvatske seljačke stranke. Budući da je moj otac bio veliki protivnik komunizma, nakon rata smo kao obitelj zbog toga jako patili. Konfiscirali su nam dio zemljišta na kojem je poslije izgrađen novi dio Trogira, a kako ocu nisu htjeli izdati osobnu iskaznicu, nismo mogli do­biti ni “točkice” za hranu i odjeću. Bila sam najstarije dijete u obitelji i nakon osnovnog školovanja u Trogiru, s 13 godina, upisala sam Klasičnu gimnaziju u Splitu. Školski su mi dani počinjali u 6.45, ulaskom u stari autobus na kat, a sat kasnije, ako bismo bili sretne ruke i autobus se ne bi pokvario, stigli bismo u Split. Najgore mi je bilo kad bi zapuhala bura jer nisam imala dovoljno tople odjeće. Noge su mi se močile kroz rupe na cipelama. U mojoj kutiji za užinu bio bi komad crnog kruha omotan u smeđi papir, s nešto svinjske masti i, u posebnim prigodama, malo šećera za posuti po tome. Nismo imali čitanke i sve što smo učili morali smo zapisivati.

Oskudijevali smo u papiru i nekoliko puta gumicom brisali bilješke kako bismo iznova mogli pisati po istom papiru. No, to su za mene bili dragocjeni dani jer su me naučili samodisciplini i štednji. Zahvalna sam toj školi jer dobila sam odlično klasično obrazovanje koje mi je ulilo fantastično samopouzdanje – priča gospođa Ana, koja je 1955. maturirala i nastavila školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Splitu, gdje je studirala hrvatski, engleski i filozofiju.

U međuvremenu je u Trogiru kod majstora Franka Lazancoa završila tečaj krojenja i šivanja, što joj je najviše pomoglo da preživi prve godine emigracije. Tko zna kojim bi smjerom krenuo život mlade studentice da početkom ljeta 1956. u Splitu nije upoznala britanskog mornaričkog časnika Roberta Chandlera, kojem su tada bile 32 godine. Robert Chandler, sin američkog doseljenika na Novi Zeland, studirao je pravo u Aucklandu, a nakon izbijanja Drugog svjetskog rata dragovoljno se prijavio u britansku mornaricu i postao časnik na minolovcu koji je uništavao plutajuće mine u Sjevernom moru.

U ratu je izgubio dva starija brata, obojica su bili piloti legendarnih borbenih aviona spitfire. Kad se poslije rata vratio na Novi Zeland, počeo se baviti pčelarstvom, najviše stoga što su u to­m poslu bili i njegovi dobri prijatelji Edmund Hil­lary, koji će 29. svibnja 1953. ući u povijest kao prvi čovjek koji se popeo na Mount Everest, te Edmundov brat Rex. I tako se ratni veteran Robert Chandler pridružio pčelarskom biznisu braće Hillary, a poslije osnovao vlastitu pčelarsku centralu u Matanagi, ruralnom gradiću oko 120 kilometara južno od Aucklanda. S vremenom se upustio i u građevinsko poduzetništvo, ali te, 1956., godine nije razmišljao o poslovima nego je s jednim starim ratnim drugom putovao po svijetu.

Split im je trebao biti tek usputna postaja, no kad je Robert Chandler upoznao zgodnu, samosvjesnu i slobodoumnu djevojku koja je izvrsno govorila en­gles­ki, više se nije dao iz grada pod Marjanom.

­- Vjenčali smo se u kolovozu 1956. u Splitu, prema civilnom obredu na kojem je službeni prevoditelj bio Vojin Arambašin, bivši ambasador Kraljevine Jugoslavije u Americi i moj profesor engleskog. Moji roditelji u početku nisu bili najsretniji zbog toga, ali nakon što su malo bolje upoznali Roberta, promijenili su mišljenje. Sa suprugom sam prvo otišla u Engles­ku, a potom na Novi Zeland. Namučila sam se da bih dobila izlaznu vizu iz Jugoslavije: tražili su me ukupno 18 dokumenata – prisjeća se Ana Tzarev, ko­ja je nedugo nakon dolaska u svoj novi dom u Matanagi počela šivati večernje haljine.

– Imali smo veoma malo novca pa sam i ja morala nešto raditi. I tako sam kod kuće počela dizajnirati i šivati večernje haljine. Iskrvarila sam prste dok sam zaradila prvih 1000 dolara, a s tim smo novcem otvorili butik ekskluzivnih večernjih haljina koji sam nazvala Adriatic Gowns – priča Ana Tzarev, čije su se haljine svidjele ženama u Matanagi i obližnjem Hamiltonu. Posao je dobro krenuo i idućih 16 godina bračni par Chandler proveo je mirno i zadovoljno podižući trojicu sinova: Georga, rođenog 1957., danas umirovljenog računovođu koji živi u Kanadi, te buduće multimilijardere Richarda i Christophera.

Poduzetni duh Ane Tzarev ponovno se razbudio 1972., kad je nagovorila supruga da podignu kredit i kupe ruševnu zgradu u središtu Hamiltona, koju su prema Aninim zamislima obnovili, pretvorili u luksuznu robnu kuću i nazvali Chandler House. Njihova robna kuća, u kojoj su prodavali samo najfiniju robu, poput francuskog kristala Lalique, svilenih kineskih sagova i odjeće najpoznatijih modnih kreatora, bila je pun pogodak. Ana je bila zadužena za nabavu: putovala je svijetom i nepogrešivo birala artikle za koje su se kupci ponekad znali doslovce otimati. Zahvaljujući Chandler Houseu zapušteno središte Hamiltona postalo je atraktivna destinacija za shopping stanovnicima cijelog Novog Zelanda.

Postupno je Chandler Hou­se prerastao u lanac od desetak luksuznih robnih kuća, a poduzetni supružnici postali su milijunaši.

– Napornim radom i odlučnošću pretvorila sam mali ulog u veliki profit – govori Ana Tzarev.

– U Chan­dler Houseu suprug i ja bili smo partneri. On je vodio financije, a ja sam bila zadužena za sve ostalo. Odlučivala sam o rasporedu prostorija, izgledu i prezentaciji naših trgovina, trenirala osoblje i nadzirala proizvodnju ekskluzivne linije odjeće koju sam ja dizaj­nirala za Chandler House.

Gla­soviti Hardy Amies, koji je 50 godina bio dizajner u službi engleske kraljice, došao je na Novi Zeland kako bi me upoznao i za objedom je tri sata slušao moje savjete oko marketinga. Bila sam i kupac: putovala sam svijetom u potrazi za nadahnućem, idejama i unikatnim predmetima koje smo prodavali u našim robnim kućama. Morate ima­ti na umu da su to bile 70-e, kad nije bilo uobičajeno da poslovne žene putuju na tako daleka mjesta kao što su Japan, Kina, Tajvan, Vijetnam, Filipini ili Afrika. No, ja sam bila sretna što mogu putovati i upoznavati nove kulture. Mnoga od tih putovanja me i danas nadahnjuju u slikarstvu. Kao što su znali kad i kako započeti unosan posao, supružnici Chan­dler znali su i kad je vrijeme da počnu uživati u plodovima svoga rada: 1986. prodali su lanac svojih robnih kuća za 10 milijuna američkih dolara, što je tada bio velik novac. Povukli su se u luksuzan stan koji su kupili na australskoj Zlat­noj obali, često su putovali na Havaje i druge pacifičke otoke, a novac od prodaje Chandler Housea povjerili su sinovima Richardu i Christopheru, koji su u međuvremenu završili fakultete i pomagali roditeljima u obiteljskom biznisu

. Braća Chandler novcem dobivenim od roditelja osnivaju investicijski fond Sovereign Global sa sjedištem u Monaku i počinju ula­gati u hongkonške nekretnine, brazilske telekomunikacije, češki energetski sektor, argentinske obveznice, japanske banke, ruske čeličane, kineske naftne tvrtke, južnokorejske rafinerije… U svijetu globalnih financija Richard i Christopher Chandler bili su i ostali velika enigma, koliko zbog nekonvencionalne ulagačke strategije, toliko i zbog neprobojnog zida koji su podignuli oko svoje privatnosti, no uspjesi njihovih poslovnih pothvata brzo su im priskrbili reputaciju briljantnih investitora

. – Najbriljantniji investitor kojeg poznajem je naša majka. Od nje smo naučili većinu ključnih principa prema kojima ulažemo novac. Ona je majstor za prepoznavanje dobrih prilika – priznaje Richard Chan­dler, koji je s bratom od malih nogu uz roditelje stjecao načela dobrog poslovanja. Dečki bi nakon škole radili kao prodavači u Chandler Houseu, vikendom su roditeljima pomagali u sređivanju poslovnih knjiga, a najviše bi naučili kad bi ih majka povela na neka od svojih poslovnih putovanja. – Nikad ne kupujte dok ne znate kome to možete pro­dati, a kad vidite da nešto dobro ide, to kupujte u neograničenim količinama tako da konkurencija os­tane praznih ruku – podučavala je Ana Tzarev svoje sinove koji su dobro naučili lekciju i u 20 godina investiranja kroz Sovereign Global ustostručili obiteljsko bogatstvo. Prije dvije godine braća Chandler, koje suradnici opisuju kao srdačne, skromne i inteligentne ljude visokih moralnih načela, podijelila su Sovereign Global u dva nova investicijska fonda: Orient Global, s uredima u Singapuru, Dubaiju i Londonu, kojim upravlja Richard, i Legatum, na čelu kojeg je Christopher, a središnji su mu uredi u Dubaiju i Londonu. Braća su i dalje nerazdvojna, kako privatno tako i poslovno, pa i njihovi fondovi djeluju zajednički, trenutačno najviše u Indiji.

O Richardu, koji je diplomirani računovođa i komercijalist, zna se tek toliko da je još neoženjen i da dobro igra golf. Christopher, diplomirani pravnik, prije dvije godine se oženio i dobio dijete, a opušta ga jedrenje na dasci, skijanje na vodi i vožnja motociklom. Hobi mu je sastavljanje kompjutora i izrada kompjutorskih programa.

Nevio Pintar

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 721 ili se pretplatite na PDF izdanje.