Čarobnjak iz zemlje tulipana

Od početka novog milenija, Tord Boontje je jedna od najvećih dizajnerskih zvijezda. New York Times upravo je njega istaknuo kao primjer da se i produkt-dizajneri danas ubrajaju u kategoriju celebrityja – baš kao i modni dizajneri. Za Torda Boontjea otimaju se velike dizajnerske kuće kao što su Moroso, Artecnica, Habitat, Bardelli, Swarovski i Target. Čak i oni kojima njegovo ime možda nije poznato, vjerojatno su negdje zapazili njegov vrlo prepoznatljiv rad. Boontje je poznat po svojoj misiji da dobar dizajn zahvaljujući prihvatljivim cijenama približi širokim masama te nije toliko nevjerojatno da neku njegovu lampu ili vazu imate među svojim predmetima svakodnevne upotrebe.

Tord Boontje je jedan od onih “it” dizajnera koji posjeduje sposobnost savršenog pogađanja ukusa trenutka. Upravo tako se može objasniti da je nakon minimalističkih, gotovo monokromnih, devedesetih imao petlje izići sa svojim dizajnom punim čipkastih, florealnih struktura u kojima se šepire ptice, vjeverice, jeleni, dugouhi zečevi i ostala bajkovita bića “s onu stranu ogledala”. Publika, zasićena minimalizmom, njegov je rad dočekala s oduševljenjem i on je ubrzo postao svima omiljen dizajner, zvijezda, čovjek čiji se sljedeći pokret očekuje s nestrpljenjem.

Rođen 1968. u Nizozemskoj, Tord Boontje školovan je na Akademiji za dizajn u Eindhovenu, poznatom “inkubatoru avangarde”, a magistrirao je na Royal College of Art u Londonu, gdje je poslije i podučavao. Kuriozitet je to što je Nizozemska već stotinjak godina moćan centar arhitekture, slikarstva i dizajna, dok je akademija u Eindhovenu izniknula iz snažne modernističke i nadasve minimalističke tradicije. Imajući na umu dekorativnost, koja je njegov prepoznatljiv potpis, Boontje se znao našaliti na račun svog akademskog zaleđa: “Dolazim iz Nizozemske s vrlo snažnom modernističkom tradicijom. Mi ne dekoriramo. To je kod nas protuzakonito!” Premda je Miesova uzrečica “manje je više” životni credo nizozemskih dizajnera, ipak se nešto čudesno dogodilo na Boontjeovom životnom putu, koji podsjeća na potragu za “bijelim zecom”.

Gotovo anegdotalno zvuči detalj iz Boontjeove biografije da je s 18 godina dizajnirao naočale od perforiranog aluminija te ih prodavao na ulicama Pariza, a samo nekoliko godina kasnije radio je to isto za modnu kuću Alexandera McQueena.

Boontjeovi radovi spočetka karijere bili su pomalo asketski – reciklirao je odbačene predmete i preobražavao ih u objekte luksuza. Poznate su njegove serije Rough and Ready, namještaj od recikliranih materijala (drva i odbačenih deka) te TranSglas od odbačenih vinskih i pivskih boca, koju radi u suradnji sa svojom suprugom, također dizajnericom (stakla), Emmom Woffenden. Upravo je nevjerojatna sposobnost uočavanja ljepote u odbačenim predmetima koju manifestira svaki komad iz ove i danas iznimno dobro prodavane serije.

Magičan svijet

Do preokreta u stvaralaštvu i radikalne promjene stila Torda Boontjea dolazi 2000., nakon rođenja njegove kćeri Evelyn. Tada, naime, počinje ozbiljno promišljati o tome u kakvom svijetu želi odgajati svoje dijete, te postaje svjestan da ne želi da to bude – prazna bijela kocka. Nakon jednog od brojnih posjeta londonskom Muzeju Viktorije i Alberta, gdje je provodio popodneva diveći se viktorijanskim čipkama i vezovima, došao je kući i, ponesen nekom ludom inspiracijom, na poleđini stolca izvezao vranu. Ona je postala njegova muza, okidač za nevjerojatno maštovite tvorbe koje su slijedile. Predmet koji ga je vinuo u zvijezde bila je lampa Garland, koja se, zanimljivom igrom sudbine, danas nalazi upravo u Muzeju Viktorije i Alberta, ali i u drugim velikim svjetskim muzejima, poput njujorške MoMe te je uvrštena u sve važnije preglede povijesti dizajna. Garland svi obožavaju, ona je najbolji predstavnik početka novog milenija jer, zbog korištenja najnovijih tehnologija, ranije njezino postojanje i ne bi bilo moguće. Napravljena je laserskim rezanjem u metalu, gdje se materijaliziraju kompjutorom nacrtane vitice, latice, mreže i suptilni tanjušni tučci i prašnici. Garland je, zapravo, lanac koji se jednostavno omata oko gole žarulje užas je pretvarajući u divlji, a opet profinjen vrt koji oživi kad se žarulja upali, bacajući nemirne sjene po zidovima. Vjerojatno nema relevantnijeg časopisa na svijetu na čijim stranicama Garland nije gostovala, ali ima nešto ne manje bitno. Mnogi su, naime, po senzibilitetu, energiji i mašti Boontjea uspoređivali s legendarnim osnivačem pokreta Arts & Crafts, Williamom Morrisom, koji se zalagao za obnovu obrta i koji je iza sebe ostavio impresivnu količinu uzoraka što se dan-danas koriste za tekstil i tapete. No, postoji velika razlika u njihovu pristupu. Premda je Morris želio predmete umjetničkog obrta približiti širokim masama, inzistirajući na tome da ih radi ljudska ruka, otišao je u suprotnom smjeru: kako je manufakturna proizvodnja limitirana i skupa, njegov je rad neizbježno postao elitistički. S druge strane, Boontje je uspio naći put kako dobar dizajn približiti masovnoj publici i tako ostvario Morrisov više od stoljeća star san.

Boontjeove lampe Garland, Midsummer i Icarus u Europi stoje uglavnom stotinjak eura – zahvaljujući serijskoj i relativno jeftinoj proizvodnji, ironijom sudbine, postignutoj baš uz pomoć stroja protiv kojeg se Morris toliko zdušno borio. Ista ta lampa Garland otvorila je Tordu neki novi svijet. Naime, Patrizia Moroso, vlasnica poznate kuće za dizajn i proizvodnju namještaja, vidjela ju je u jednom britanskom časopisu i odmah se dogodila “kemija”. Istrgnula je stranicu i sačuvala je. Nakon nekoliko mjeseci, ponovno je naišla na nju, otipkala broj telefona i oduševljenog Boontjea pozvala da radi s njom. Rezultat njihove suradnje bila je Happy Ever After (u slobodnom prijevodu – Živjeli su dugo i sretno) izložba na Milanskom sajmu namještaja 2004. Taj je sajam važan stoga što je lansirao novi trend u dizajnu namještaja, a to je snažna, zaigrana i sugestivna dekorativnost. Komadi namještaja predstavljeni na tom sajmu su i danas iznimno traženi, a Moroso i Tord i dalje su dobri prijatelji.

Amerika, u kojoj se teško probiti i mnogim europskim rock-zvijezdama, dočekala je Boontjea s oduševljenjem. Tamošnja tvrtka Artecnica, među ostalim, preuzela je proizvodnju lampi Garland, Icarus i Midsummer, a nakon izložbe u njujorškoj galeriji Moss, u slavnoj umjetničkoj četvrti Soho, Boontje je doživio trijumf. Izložba pod nazivom The End (Kraj) bila je svojevrsna inačica izložbe u Milanu, ali s novim motivima u dobro poznatim bajkovitim prizorima – s lubanjama i vješticama. Ali nema li svaka bajka dobro i zlo, svijetlu i tamnu stranu?

Boontjeov je svijet magično privlačan i u njemu uživamo kao djeca u filmovima Tima Burtona (koji je, uostalom, uz Hitchcocka omiljeni Boontjeov redatelj). I tako, opijeni tim svijetom, i mi jedva čekamo novi proizvod iz Boontjeova atelijera čiji su zidovi puni crteža, novih likova u nastajanju, gdje sa stropa vise girlande, na zatrpanim stolovima bjesomučno zvone telefoni, a kreativni mozgovi sjede za “mekovima” iz kojih će iskočiti nove Alice i nove Neve Nevičice.

Ivana Ferenčak