Charlotte Rampling: Ne želim razmišljati o prošlosti

Sarajevo s nestrpljenjem, kao i svake godine, iščekuje početak filmskog festivala, ali i dolazak posebne gošće – Charlotte Rampling . Slavna 65-godišnja glumica tom će prigodom proglasiti dobitnika nagrade Zaklade Katrin Cartlidge te predstaviti svoj novi film “Melankolija” u režiji Larsa Von Triera .

Rođena u obitelji slikarice Isabelle Anne Gur­teen i časnika britanske vojske Geoffreya Ramp­linga, koji je nastupio na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. i trčeći štafetu 4×400 metara osvojio zlato, Rampling je u svijet show businessa ušla još kao tinejdžerica. Prve poslove dobila je kao manekenka, no njen atraktivan izgled i snažnu osobnost ubrzo su zapazili filmski redatelji. Nju nisu zanimale uloge u kojima će biti samo lijepo lice nego izazovni projekti, poput filmova “Pro­­kleti” Luchina Vis­contija i “Noćni portir” Liliane Cavani, a u Ame­­­­­rici je potkraj sedamdesetih snimala s Woody­jem Allenom i Sidneyem Lumetom.

Njen privatni život bio je jednako buran kao i filmski: šezdesete je, kaže, provela u tulumarenju, a početkom sedamdesetih udala se za svojeg agenta Bryana Southcombea, s kojim je dobila sina Barnabyja. U braku su bili do 1976., a dvije godine poslije udala se za francuskog glazbenika Jeana Michela Jarrea. S njim je dobila sina Davida, danas poznatoga iluzionista, a zajedno su odgajali i Jarre­ovu kćer Emilie. Činilo se da je glumica na­­pokon na­šla sigurnu luku, sve dok je nisu počeli proganja­ti duhovi iz prošlosti.

Njezina starija sestra Sarah počinila je, naime, 1966. samoubojstvo u Argentini, što su ona i otac ta­jili od svih – čak i od majke, koja je mislila da joj je kći umrla od raka. O toj tragediji Charlotte Rampling progovorila je tek kad joj je 2001. umrla majka, priznajući da joj dugogodišnje prikrivanje istine nije donijelo ništa dobro. Dugo se, naime, borila s depresijom, koju je svladala tek potkraj devedesetih, kada počinje i njezin povratak u svijet filma.

Od Jarrea se razvela 1997., nakon što su francuske novine objavile dokaze o njegovoj nevjeri, a uskoro je utjehu pronašla u zagrljaju francuskog mi­­lijunaša Jean-Noëla Tasseza, za kojeg je danas zaručena. O svemu tome progovorila je u dokumentarcu “The Look” redateljice Angeline Maccarone.

Je li vam zbog snimanja dokumentarnog filma bilo teško prebirati po vlastitoj prošlosti? – Nije nam to bila namjera, jer film nije zamišljen kao biografski, ali kako smo svi mi samo rezultat onoga što smo proživjeli, nemoguće je prikazati moju sadašnjost a da se ne vidi ono što sam proživjela. U životu, pak, uvijek gledam prema na­prijed jer me pogled unazad čini nestabilnom. Zato razmišljam samo o budućnosti.

Znači li to da ne volite Charlotte Rampling iz prošlosti? – Nije to pitanje volim li je ili ne, jednostavno više nemam potrebu secirati sve svoje postupke i razmišljati jesam li mogla bolje. To sam već jednom učinila pa nema razloga da se ponavljam.

Kada ste to učinili? – U najtežem trenutku u životu, kad sam se bo­­ri­­la s depresijom. Dugo sam patila i u jednom trenutku sam se raspala – prestala sam snimati filmove, nisam se mogla prisiliti ni da otvorim vrata i izi­­đem iz ku­­će. Jednostavno, nisam bila sposobna krenuti dalje. Jedini izlaz je bio da se suočim sa svojom pro­šlošću, sa svim svojim po­­greškama, i da shvatim da one ne znače kraj svijeta. Kada sam to uspjela, bi­­­la sam spremna krenuti naprijed i otad se više ne osvrćem.

Je li vam gluma u tome pomogla? – Gluma me učinila hrabrijom. Nisam baš odvažna, čak bih rekla da sam dosta bojažljiva, pa mi je uvijek trebao dodatni poticaj da pobijedim svoj strah. Taj poticaj sam pronašla u glumi i zbog toga sam uvijek birala zahtjevne uloge. Što me je lik više plašio, to mi je bio privlačniji, jer jedino sam tako mogla isprovocirati svoju hrabrost.

Koliko vam je hrabrosti trebalo da snimite “The Look”? – Mnogo. Kada glumim neki lik, onda sam hrabra i spremna napraviti najveću ludost, no ovdje sam bila – ja. I zato mi je kamera često smetala, a ne znam ni koliko sam se puta izderala na redateljicu da ode iz mojeg života. No, nisam htjela odustati, već sam se suočila sa svojim strahom.

U filmu se zafrkavate na račun estetske kirurgije: jeste li kada pomišljali da se ipak podvrgnete nekom zahvatu? – Ne, zato što sam uvijek htjela biti drugačija, a svi oko mene to rade. Ne želim izgledati kao svi ostali. Dok se oni trude ostati mladi, ja im želim pokazati kako se stari. Nije da ne vidim svoje bore, svoje sve opuštenije tijelo, ali imam samo dvije mogućnosti – ili prihvatiti svoje lice ili ga mijenjati. A ja ga ne želim mijenjati.

Hoćete li promijeniti mišljenje ako vam neki redatelj kaže da ste prestari za ulogu? – Baš bih htjela vidjeti redatelja koji bi mi to rekao u lice. Nema toga koji bi se usudio.

Koliko vam je ljepota pomogla ili odmogla u karijeri? – Većinu lijepih glumica vrlo brzo stave u neku od kategorija, bilo da je riječ o seks-bombi, zavodnici ili nevinoj ljepotici. No, samo mali broj doista narcisoidnih glumica povjeruje u te etikete. Dok drugi govore kako ste savršeni i prekrasni, vi o sebi razmišljate kao o normalnoj osobi, koja kao i svi ide u trgovinu, plaća račune i živi svoj život. Naravno, čujete što drugi govore o vama, ali problem nastane samo ako u to povjerujete.

Znači li to da sebe niste doživljavali kao ljepoticu? – Shvaćala sam zašto ljudi misle da sam lijepa, no ja se nisam tako osjećala. Svi su voljeli moju sliku, a ne mene. Zato mi je bilo zanimljivo snimiti film kao što je “The Look”, jer je sada ta slika nestala i ostala sam samo ja. Ljepotu danas morate pronaći u meni.

Jeste li racionalna osoba ili se prepuštate osjećajima? – Vrlo sam kontradiktorna, i u sekundi mijenjam raspoloženja. U privatnom životu to mi je problem jer katkad se ne mogu kontrolirati, ali za moju glumačku vještinu to je veliki plus. Ne moram se pred kamerom pretvarati da sam netko drugi, već osjećam tu osobu, postajem ona…

Kako je raditi sa sinom, koji je režirao film “I, Anna”, što ste ga nedavno snimili? – Za razliku od drugih redatelja, ovog – Bar­na­byja Southcombea – poznajem u dušu, i na kraju rad­nog dana s njim odlazim kući. No, dok su ka­­me­­re uključene, on je za mene samo redatelj, ni­­malo drugačiji od drugih.

Što biste savjetovali mladim glumcima? – Prvo bih ih pitala zašto uopće žele biti glumci. Najvažnije je da sami znaju što žele i da u ovaj posao ulaze zbog ljubavi prema glumi. Nikakav savjet im ne mogu dati jer sve ovisi o njihovoj osobnosti, strasti i odlučnosti da žrtvuju gotovo sve u životu ako žele uspjeti. Moj savjet tu apsolutno nije važan. Mogu im jedino govoriti o svojim iskustvima, ako ih to uopće zanima.

Zašto su glumački počeci tako teški? – Zato što mladi glumci moraju biti spremni na godine torture i omalovažavanja. Pod torturom ne mislim na fizičko iživljavanje, već stres i nesigurnost koji dolaze kad vam na desetak audicija zaredom kažu da niste dovoljno dobri. Katkad godinama morate prihvaćati male uloge, s možda jednom ili dvjema rečenicama u filmu, sve dok ne dobijete pravu priliku. A mnogi odustanu i prije nego što dočekaju tu šansu.

Jeste li i vi prolazili kroz taj stres? – Ne, zato što nisam morala prolaziti tim putem. Imala sam sreću da su mi od početka karijere nudili glavne uloge. Ali vidjela sam dovoljno odličnih glumaca koji nikada nisu dobili pravu priliku.

Josip Jurčić