Cigarete se ne mogu odreći slabići

Odavno se zna da pušenje šteti zdravlju, da ono uništava organizam, da posebno šteti fizičkom izgledu osobe koja se prekomjerno “druži s cigaretom”, no, ni to nije bilo dovoljno da se broj strastvenih pušača smanji, ali ni da se, što je možda još važnije, utječe na one potencijalne da se ne “laćaju toga otrova”. I ma kako se trpali u Europu svim i svačim, morali bismo misliti i o ovome – smanjenju pušenja.

Suvremeni svijet već je pri kraju svoje borbe s cigaretom. Iako je, barem tako statistike kažu, muških uživatelja tog otrova više, i žene relativno lako posežu za tom drogom i ostaju s njom u suglasju strahovito dugo. Zapaljena cigareta im nadomješta, što i jest opasno – sve. Ili barem misle da je tomu tako – od izgubljene ljubavi, sveopćeg razočaranja u životu do čak i veselja, što se meni čini i najtragičnijim. Moram i to priznati da je zapaljena cigareta nekad označavala muškarčinu, a danas ona simbolizira – mlakonju. Meni je ona uvijek bila simbol slabića, a ja sam oduvijek u tom “ispuštanju dima i igranja s njim” vidjela nesposobnost da se upravlja vlastitim životom onako – muški. Možda mi se, ponekad, u najranijoj mojoj mladosti, činilo da je atribut gentlemana eventualno lula, ali više kao ukras, a manje kao neko “sredstvo za smirenje”.

Danas, dabome, tu “poštapalicu za muškost” odbacujem bez imalo nećkanja. Raspisala sam se u uvodu toliko jer sam se i sama mučila godinama pitajući se kako je moguće tome zlu stati na kraj, ali još više zašto se to tolike godine toleriralo, zašto se nije razvila dovoljno snažna kampanja koja bi stala pušenju na kraj. Je li i kome je, možda, u interesu da se puši što više i što dulje? Ako je to država, onda bi joj netko morao svratiti pozornost da oni koji obole zbog pušenja više je stoje nego dobitak od poreza na duhan. Ako su sitni trgovci, s njima bi se moglo lakše nego s bilo kim drugim – ne dati im veliku maržu i sve bi se učas riješilo. Ja samo znam kad se u nešto uđe sa željom da se to riješi, da se tome može dovinuti, pa čak ako se i priđe nekim represalijama. Ako je itko protiv ikakvih zabrana, onda sam to ja, ali podržavam ovaj zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Nitko nema pravo ugrožavati ničiji život – pa ma o komu se to radilo.

A zna se da pušač truje i nepušača – ako su u istom prostoru. Znala sam se čuditi kad bih slučajno ušla u neki zadimljeni kafić, kako ljudi mogu ondje uopće biti jer se zrak moga “nožem rezati”, a da o smradu i ne govorim. Ja oduvijek govorim kad čovjek nešto hoće, kad se tomu posveti, da se cilj može postići. Konačno, sad je i država odlučila “stupiti u akciju” tim novim zakonom. Hvala Bogu da nitko ne nasjeda, barem dosad, pričama o smanjenju profita, zatvaranju kafića, gubljenju radnih mjesta – sve zbog tek nekoliko nezapaljenih cigareta. Akcija koja je pred nama, koliko će uspjeti, ovisit će o svima nama, kao što je i sa svime što se provodi u kampanji. No, ona je tek sredstvo da se zaštiti nepušače, ali još nam ostaju oni okorjeli pušači. Nikad nisam bila pušač pa i ne znam što su to “pušačke apstinencije”, ali nema onoga što čovjek ne može prebroditi ako to želi. Jednom sam u Švicarskoj gledala neki edukativni film koji je prikazivao organizam pušača. Bilo je to toliko strašno da mi se zgadila ne samo cigareta nego i čovjek koji je govorio o svom poroku. Možda bi i kod nas bilo dobro prikazati što više takvih filmova.

Znam da se odreći cigarete nije baš lako, da se to ne može, ili se barem teško može, postići preko noći, da je to čak i proces koji je praćen raznim reakcijama i proteže se na dulje razdoblje. Pa i posljedice su moguće – od onih emocionalne prirode do tjelesnih reakcija. Koliko su teške tjelesne posljedice apstinencije od pušenja ovisi o tome koliko je pušač strastven. Na Columbia univerzitetu u Americi istražujući taj porok zaključili su da se stupanj ovisnosti s najviše sigurnosti može utvrditi po tome koliko će se tko brzo ujutro prihvatiti prve cigarete. Onaj tko strpa cigaretu u usta još prije nego što je noge izvukao iz kreveta, doživjet će najveće muke pri odvikavanju od pušenja. Prema priručniku jednog američkog psihijatra u te muke spadaju razdražljivost, strah, slaba koncentracija, nemir i glavobolja.

Psiholozi kažu da prva doza nikotina u jednom danu potiče mozak i centralni nervni sistem, dok se za kasnije doze može reći da djeluju smirujuće. Možda je to i uzrok što netko tko se odrekne pušenja često danju želi spavati, a noću pati od nesanice. Dok je budan, očigledno mu nedostaje poticajno sredstvo nikotina, a noću mu nedostaje njegova smirujuća komponenta. Slično je i s radom crijeva. Prva cigareta u danu potiče, a kasnije usporava njihov rad. Ovisnost o nikotinu, koji ima snažan utjecaj na ponašanje i tjelesne funkcije, mogla bi poslužiti kao objašnjenje zašto mnogi bivši pušači osjećaju povećanu potrebu za slatkišima i masnom hranom, što je često praćeno mučninom, zatvorom ili proljevima.

Najčešći i najjači simptomi apstinencijske krize postižu svoj vrhunac tijekom prva 24 sata, da bi narednih sedam dana postupno popuštali. Poslije toga opet želja raste i u većini pušača ostaje do oko osam tjedana. U nekim slučajevima se čak javlja i devet godina nakon prestanka pušenja. Potreba za pušenjem ponavlja se, ali u svojem najjačem obliku traje samo tri do pet minuta. Ta potreba najslabija je ujutro, a najjača na večer. Kako je pokazalo jedno ispitivanje, želja se najbrže gasi u onih koji su naglo, takoreći preko noći, prekinuli i prestali pušiti. Oni koji su pušenje postupno smanjivali, najviše pate zbog toga što se njihov porok toliko pothranjuje da se ponovno potiče želja za pušenjem.

Ovisnost u svakom pogledu, pored tjelesnih posljedica, ima i svoje psihološke aspekte. Prestankom pušenja ne dolazi samo do prestanka snabdijevanja tijela drogom za kojom ono čezne, nego u organizmu time otpada i jedna navika koja je duboko ukorijenjena u svakodnevicu pušača – pri jelu, radu, vožnji automobila, gledanju televizije i razgovoru u društvu. Pa kako je ipak milijunima pušača uspjelo da prekinu s takvom teškom navikom? Istraživači koji su proučavali uspjehe i neuspjehe muškaraca i žena koji su se odrekli pušenja, ustanovili su da onima koji su spremni da prestanu pušiti, najveća opasnost da ponovno propuše prijeti kad su u društvu ljudi koji puše, kad na poslu dožive stres, kad prolaze kroz razdoblje razočaranja, dosade ili depresije.

Znanstvenici su, na osnovi toga, razradili strategije za svladavanje takvih situacija. U prvim tjednima poslije prestanka pušenja preporuča se izbjegavanje prilika koje mogu potaknuti želju za cigaretom. Da bi se pobjeglo od iskušenja da poslije ručka zapalite, najbolje je ustati od stola i otići. Ako vas iznenada obuzme želja, a nemate kamo pobjeći, svoje misli usmjeriti na nešto drugo. Iako sve to predstavlja svojevrsnu prvu liniju obrambenog fronta protiv ponovnog pušenja, sve to nije dovoljno. Ako vas obuzme tolika želja, pokušajte se “braniti” pitanjem – zar si ne mogu biti gospodar? Slabi karakteri u stresnim situacijama umjesto da zdravo razmisle, jednostavno će posegnuti za cigaretom. Budite jaka ličnost! A to i jest najteže. Ali, što je u životu lako? Koji se cilj postiže – pjevajući? Iako danas ima već i lijekova protiv pušenja, a tu su i čuveni flasteri protiv tog zla, volja je ono što je pred svim time. Iako za prvu cigaretu možda postoji tek jedan razlog, ne postoji samo jedan jedini put da je se čovjek odrekne. Ali, kad to uspije, pobijedio je i sam sebe.