Da mi netko svira danju i noću...

Primijetila sam ga na jednom domjenku. Muzika je upravo utihnula. Bilo je dosta ljudi koji su se međusobno vrzmali u malim skupinama. Sve su to bili ljubitelji onih malih pikantnih menueta, još su stare arije lebdjele prostorom, a gotovo svetakče orgulje treperile u ušima. Bilo mi je ugodnije ostati sjediti. Imala sam pred osobom pogled kao s nekog vidikovca, odakle se moglo sve vidjeti. Tražila sam ga pogledom. Ćaskao je s čašom u ruci, onda bi izronio u drugom uglu, sve dok nije došao do nas. Svojom rukom uzeo je moju i poljubio je. Ne, to nije bio banalan poljubac, to je bio elegantan poljubac kakvog danas više ni ne poznaju: ruka koja mu se prepušta, nekoliko riječi koje ne znače ništa, ili možda znače. Odlučila sam u sebi da znače i od tada je postao stalna meta s koje te večeri nisam mogla skinuti oka. Ima li suprugu? Nisam vidjela da ikad prati neku ženu, da je u stankama nježno ovija rukom oko ramena ili je prepušta da čavrlja s njihovim znancima. Netko je tiho preludirao za svoj užitak. Kosa bijela, koža lica nježna, plave oči, dok mi je ljubio ruku. Primijetila sam da su mu ruke gospodske, njegovane, meke. Ljudi su se pomalo razilazili. Odjednom se našao preda mnom: “Imate li automobil, gospođo? Ako nemate, hoćete li da vas ja povezem?” Od tada smo se više puta vozili. Nismo više mladi, ali se oboje tako osjećamo. On nema ženu, davno ga je ostavila. Ja nemam muža, davno sam ga pokopala. Djeca su otišla od kuće. Meni je 59, a njemu 40 godina. Volim njegovu bijelu kosu, nježnu kao pamuk, lijepa je još odonda kad je jedva čujno preludirao, a meni nježno i otmjeno poljubio ruku u stanci, dok su se kroz velika stakla nazirale noćne konture malog paviljona. I dok je on svirao, ja sam mislila na Krležine riječi kako je muzika “lirska paučina između srca i mozga”. I uhvatila me tuga. Meni je previše godina za njegovih premalo. Da je barem obratno, ali nije, sudbina se poigrala s nama. On kaže da mu ne smeta, da sam prelijepa, nježna, topla. Ali ja znam da će moje godine ići poput brzog vlaka, a njegove sporo. On je mlad muškarac, a ja? Jednoga dana ću ga, možda, vidjeti s nekom mladom ženom kako se drže za ruke, a moje će biti smežurane, iako će na mojem prstu biti njegov vjenčani prsten. Što biste vi učinili, osim što biste ga voljeli? Ostavili ga? Ili rekli sami sebi da je takva sudbina?

Sudbina

Ima nečega ponižavajućeg kad te muškarac napusti nakon što te toliko volio, ali bi bilo još više ponižavajuće ostaviti vas zbog neke druge. Mlađe. Zašto bi vas prestao voljeti? Zbog razlike u godinama? Možda. Ako ćete ikad ponovno pomisliti na nekog drugog muškarca, dobro razmislite: nije sve u preludiranju i elegantnom ljubljenju ruke, ni dugim finim prstima, poziv da vas odveze svojim automobilom? Nema ženu, ali možda ona postoji i možda nikad nije imala sklonosti za male ljupke koncerte, pa je zato niste ni vidjeli. On kaže da ga je davno ostavila. Vi odgovarate da vam je umro muž, i tako se našlo dvoje “bijednika” koji su se zavoljeli. Vama 59, njemu 40. Svjesni ste da je vama previše godina za njegovih premalo. Ali, ljubav je ljubav. Biste li ga ostavili, iako ga još uvijek volite? Ne bih ga nikad ostavila, ali bi me silno boljelo kad bi on ostavio mene. Pokušala bih ga voljeti i nakon što on mene prestane voljeti… Izišla bih iz kuće, napustila je i nekamo otišla, pokušavajući da stvorim novi život. Voljela bih da mi netko svira danju i noću, tiho i nježno. Voljela bih da ostarim najljepše što se može…”