Dan nakon rođenja

Odjevena u crnu haljinicu bez rukava, sa sugestivnim dekolteom i čipkom na leđima, zanosna američka glumica Angelina Jolie (31) ušla je u njujorški hotel Regency, gdje je dogovoren intervju, sa osmijehom na licu. Tako vedar nastup teško je bilo spojiti sa strogim uputama, koje je nekoliko sati ranije njezina agentica podijelila svim novinarima na promociji filma “The Good Shepherd”, u kojem glumi s Mattom Damonom. U njima je pisalo da će svako pitanje o privatnom životu 31-godišnje glumice, koja je prije šest mjeseci rodila kćer Shiloh Nouvel, rezultirati prekidanjem intervjua, a kao potvrda tih prijetnji pred sobom u kojoj smo je čekali, stajao je osobni čuvar.

No, od trenutka kad je Jolie ušla u sobu, bilo je jasno da kći Jona Voighta i Marcheline Bertrand nije došla bezvoljno odraditi obvezu promoviranja novog filma, stalno pokazujući koliko je daleko od imidža nedodirljive filmske zvijezde. I na pitanje tko je dizajnirao njezinu haljinu, sa smiješkom je odgovorila kako nema pojma te da su joj rekli neka se lijepo odjene, a njezin jedini uvjet bio je da haljina bude crna. Već je tada bilo jasno da će glumica biti otvorenija nego što je njezina agentica sugerirala. Zato i nije bilo teško pričati o njezinom dečku, glumcu Bradu Pittu (43), humanitarnom radu, odgoju kćeri Shiloh te posvojenog četverogodišnjeg dječaka Maddoxa i 18-mjesečne djevojčice Zahare…

Filmom “The Good Shepherd” vratili ste se pred kamere nakon jednogodišnjeg prekida. Koliko vam je danas teško uskladiti posao i obiteljski život? – Obožavam svoj posao, pa mi nije teško uskladiti ga s obiteljskim životom. U posljednje dvije godine radila sam samo dva mjeseca jer više uživam kod kuće.

No, mnogo putujete po svijetu. Koje mjesto nazivate domom? – Zapravo ne znam. Trenutačno pratimo Brada i idemo na mjesta gdje on snima filmove. Uskoro počinje snimati u New Orleansu, pa ćemo svi biti ondje nekoliko tjedana. Ne znam kamo ćemo poslije. U Los Angelesu imamo najviše knjiga i odjeće, pa bi najpoštenije bilo reći da nam je ondje dom.

Uživate li u nomadskom načinu života? – Uživam u životu. No, znam da će djeca, kada malo odrastu, htjeti da se skrasimo. Neće toliko ovisiti o nama i htjet će imati prijatelje. Zato ih sada, dok su još mali, vučemo po svijetu.

Je li vam lakše glumiti mamu sada kada i sami imate djecu? – Svakako. Prvi put sam glumila majku kad nisam imala djece, pa sam drukčije, bajkovitije, zamišljala majčinstvo. Bajkovita mama je zvala djecu na spavanje i nosila im toplo mlijeko, a danas znam da je potpuno drukčije – idemo, brže, joj kako ste naporni…

Jeste li strogi prema djeci? – Znam biti vrlo stroga kad treba. Ali, pokušavam imati prijateljski odnos s njima. Nikada nisam vjerovala da zabrane i batine stvaraju poslušnu i dobru djecu.

U filmu glumite mirnu suprugu tajnog agenta CIA-e. S obzirom na vašu divlju mladost, je li vam se bilo teško uživjeti u taj lik? – Bio je to velik izazov jer sam glumeći Clover Wilson morala suzbiti sve svoje instinkte. Kad smo snimali scenu svađe, u kojoj je Matt vikao na mene, a ja sam morala slušati pognute glave, oboje smo se počeli smijati jer je to bilo previše čudno za mene. Ni on, a ni ja se tako ne ponašamo u stvarnosti. No, takvo ponašanje u potpunosti odgovara likovima i tadašnjem vremenu u kojem su žene najčešće samo šutjele. Nema sumnje da bih na njezinom mjestu i ja bila nesretna te bih vjerojatno utjehu, također, potražila u alkoholu.

Clover u filmu ostaje u braku iako je ljubavi između nje i supruga davno nestalo. Biste li i vi mogli tako postupiti? – Imam dva bivša muža, pa mi se čini da je očito kako ne želim ostati u braku u kojem je nestalo ljubavi. No, sa svojim bivšima ostala sam u dobrim odnosima. Dobri smo prijatelji, ali jednostavno smo se razišli jer smo shvatili kako bi bilo nezdravo ostati u lošem braku. Pogotovo ako imate djecu, jer nema ničeg goreg od djece koja odrastaju gledajući mamu i tatu kako se po cijele dane svađaju.

Jeste li neka iskustva iz tog filmskog braka prenijeli i u stvarni život? – Neke stvari jesam, ali mnogi su načini ponašanja iz tog vremena dvolični, što nimalo ne volim. Žene koje bez riječi slušaju muževe i klimanjem glave pokazuju da slušaju drugoga dok s njim razgovaraju, za mene su neiskrene. No, u to je doba bilo i lijepih pravila: elegantnog držanja za stolom i pristojnog zahvaljivanja ljudima uz kratka pisma, što mi se veoma svidjelo. Kako bih sve to svladala, čak sam išla na vježbe lijepog ponašanja iz toga doba, a neke od naučenih stvari pokušavam uklopiti i u svakodnevni život.

Rekli ste da u posljednje vrijeme snimate malo filmova. Što vas je privuklo filmu “The Good Shepherd”? – Scenarij je bio fascinantan i jednostavno ga nisam mogla propustiti. Kada ste u Hollywoodu, čitate vrlo mnogo scenarija, a moram vam reći da je rijetko koji toliko slojevit. Zato i nisam htjela propustiti priliku glumiti u “The Good Shepherdu” jer sam znala da mi sličan scenarij neće tako brzo doći u ruke. Naravno, šansa da radim s Robertom De Nirom, koji je režirao film, samo je poduprla moju odluku. U Hollywoodu nema glumca koji bi odbio njegov poziv.

Je li vas bilo strah kad ste shvatili da će vašu glumu ocjenjivati De Niro? – Prvi susret s njim zastrašujući je za svakog glumca. Teško je ne misliti na sve njegove sjajne uloge, na reputaciju jednog od najboljih živućih američkih glumaca, a on pritom uopće ne pomaže. Pretvara se da je mrzovoljan i ostavlja vas da se pečete na laganoj vatri neugode. No, kad ga upoznate, shvatite koliko je dobar, ljubazan i nimalo umišljen. U radu s glumcima ponaša se poput odličnog roditelja – malo vas pogurne, malo prekori, uvijek sasluša i pruži najveću moguću zaštitu.

Koliko je za prihvaćanje uloge bilo važno i to što film ima snažnu političku poruku? – Što sam starija, sve sam više zainteresirana za filmove koji nisu puka zabava. Nemam ništa protiv njih, naprotiv, mislim da i njih moramo imati u kinima, ali ako film progovara o nekoj važnoj temi, onda mi je mnogo zanimljiviji.

Dobivate li još ponude za akcijske spektakle kao što je bio “Tomb Raider”? – Da, ali sve sam ih odbila. To ne radim zato što bih se sramila ponovno glumiti Laru Croft, već zato što ne želim provesti sedam mjeseci odvojena od djece, a to bih morala napraviti kad bih prihvatila glavnu ulogu u nekom akcijskom spektaklu. Mnogo sam zadovoljnija kada dobijem ovakvu ulogu, koju mogu snimiti u mjesec dana.

Osim zbog majčinstva, odbijate li takve uloge i zato što mislite da vas poslije njih ne bi shvaćali ozbiljno u vašem dobrotvornom radu? – Postoji i ta bojazan, ali bilo bi glupo zbog nje odbacivati dobre zabavne filmove. Filmovi kao “The Good Shepherd” ne dolaze često pa ih je gušt raditi, no kad odem u srce Afrike, djeca su ondje uzbuđena zato što me poznaju kao Laru Croft. Zato je važno snimati i takve filmove.

Koliko zbog dobrotvornog rada pati vaša karijera? – Moje humanitarne obveze nisu toliki problem koliko želja da što više budem kod kuće. Dogovorila sam se s Bradom da jedno od nas dvoje uvijek mora biti s djecom, tako da snimamo filmove naizmjence. Zasad to dobro funkcionira, a onaj koji se mora odvojiti od djece, cijelo vrijeme kuka da nema sreće. No, moj dobrotvorni rad ionako se ne svodi samo na putovanja. Svakodnevno dobivam izvještaje o izbjeglicama u cijelome svijetu, a i revno pratim kako se razvijaju humanitarne akcije koje podupirem.

Humanitarnim se radom bavite već pet godina. Mislite li da se u tom razdoblju nešto bitno promijenilo? – Na žalost, čini mi se da se vrlo malo toga promijenilo. Nešto je manje izbjeglica, ali se povećao broj prognanika na područjima poput Darfura. Svijet nije postao sigurniji. No, Ëini mi se da sam uspjela pokrenuti neke ozbiljne razgovore o sudbinama izbjeglica, upozorila na njihove probleme i podignula medijsku osviještenost glede tog pitanja. Dakle, dosta je malih stvari napravljeno, ali globalna slika ostala je, na žalost, nepromijenjena. Zato mislim da se rješenje nalazi u učinkovitom međunarodnom sudu za zločine. UN je odlična organizacija, zato i radim s njima, ali nema snagu nametnuti mir u konfliktnim područjima. Treba nam netko drugi tko će na pravedan način moći ondje kažnjavati zločine.

Kako se nosite sa stresom, neizbježnim u susretu s ljudima koji su proživjeli tragične gubitke? – Kad sam prve godine obilazila krizna područje, cijelo sam vrijeme plakala. Bilo je to strašno bedasto. Nikome nisam pomogla, samo sam hodala okolo uplakanih očiju. No, brzo sam shvatila da nemam razloga plakati. Žena koja je u Darfuru izgubila djecu i dom ima pravo plakati i pokazati tugu. Ako se i ja rasplačem, nimalo joj ne pomažem.

Postoji li mjesto na zemlji gdje vas ne prepoznaju? – Na sreću, postoji, ali problem je da se u njima ne mogu dugo zadržavati jer me onda i ondje prepoznaju. No, prije nekoliko dana bili smo kod Bradovih roditelja u Missouriju i ondje nam nitko nije smetao. Možda će Missouri biti naše utočište.

Koliko vam smeta opsesija medija vašim privatnim životom? – Činjenica da se privatne stvari najbolje prodaju, nije mi nimalo draga, ali mislim da ni vama novinarima nije svejedno. Svi smo u istom škripcu, jer mi se čini da ni većina novinara zapravo ne voli o tome pisati, ali je primorana jer tržište pokazuje da privatne teme najbolje prolaze kod čitatelja. Na sreću, imam učinkovit način obrane – uopće ne čitam žute novine. Ionako većinu vremena provodim u zemljama gdje tabloidi ne postoje, a kad se vratim u Ameriku, naprosto ih ignoriram. Čovjek si ne smije dopustiti da mediji previše utječu na njegov život, jer kad bih se ponašala onako kako mediji žele da se ponašam, odavno bih bila u ludnici.

Ali, možete li zanemariti paparazze, koji vas slijede po svijetu? – Shvatila sam da rješenje tog problema ne ovisi o meni. Zato mi je najlakše samo se nasmijati, zažmiriti na jedno oko i potpuno ih ignorirati. Ionako će mediji uskoro pronaći nekog zanimljivijeg, pa ću moći slobodnije uživati u životu.

Kada se danas osvrnete na mladost, je li vam žao zbog nekih postupaka? – Nema svrhe žaliti za prošlošću. Kad pogledam unatrag, vidim osobu čiji su me postupci, dobri i loši, učinili ovakvom kakva sam danas.

Koliko vam je u životu važna vjera i u kojoj vjeri odgajate svoju djecu? – Mi smo vjernici, ali ne mogu kazati da pripadamo određenoj religiji. U kući imamo hrpu knjiga o različitim vjerama i sve ih čitamo djeci. Kad odrastu, onda će sami odlučiti što žele biti.

Mnogo vremena provodite u nerazvijenim zemljama i govorite o njihovim ljepotama. Pomišljate li da se stalno preselite u neku od tih zemalja? – Imam kuću u Kambodži u kojoj doista volim boraviti. No, nedavno je stotinjak metara od kuće eksplodirala bomba, a u posljednje je vrijeme mnogo ljudi oboljelo od malarije, pa zbog djece više ne odlazimo onamo toliko često. U budućnosti bih voljela da barem jednu godinu proživimo svi zajedno u Africi, međutim, nekako mi se realnijim čini da pronađemo dom negdje u Europi te tako budemo na pola puta između Amerike i Afrike.

Očito vas nije lako prestrašiti kad tako mirno reagirate na eksploziju bombe pokraj kuće? – Nisam glupa, ali ponekad sam malo bedasta i odbijam shvatiti u kakvu se opasnost upuštam. Na primjer, kad smo kupovali kuću, nitko nije znao da je u dvorištu bio bunker Crvenih Kmera. Prvo smo mislili da se radi o otvoru nekakvog starog rudnika, ali brzo smo shvatili je riječ o tajnom bunkeru koji su Kmeri izgradili za vrijeme rata. Unutra smo pronašli njihove hlače, čizme i oružje. Znala sam da je opasno ulaziti u bunker, jer bi neka neispravna bomba mogla eksplodirati, ali nisam mogla sakriti uzbuđenje zbog tog otkrića i spustila sam se unutra.

Nedavno ste opisali svoj odlazak u zloglasni zatvor Crvenih Kmera, gdje su mučeni brojni nedužni ljudi, te ste rekli da je to vaše najtraumatičnije iskustvo u obilasku problematičnih područja? – Bio je to jedan od najmučnijih trenutaka u mom životu. Taj dan smo bili s Maddoxom, ali njega smo ostavili u autu s dadiljom jer nismo htjeli da doživi šok. Priče iz toga zatvora su potresne, pa smo Brad i ja kroz mračne prostorije prolazili šuteći, a nakon što smo se vratili Maddoxu, samo smo ga zagrlili, pokušavajući mu na neki iracionalan način poručiti da ćemo se pobrinuti da on nikada ne mora proživjeti takvu sudbinu. Njegovi su roditelji iz Kambodže, pa ćemo mu jednog dana morati objasniti što se sve dogodilo. Bit će to težak dan jer nećemo morati samo kazati što je bilo u njegovoj domovini, već i kako se Amerika u tim danima ponašala.

Josip Jurčić