Dani slatkog iščekivanja

Igor Budan, napadač hrvatske nogometne reprezentacije i talijanskog prvoligaša Parme, kreće na pripreme za – rođenje prvog djeteta. Naime, 28-godišnjeg Riječanina, za kojeg se nakon najuspješnije sezone u njegovoj karijeri otimaju najjači talijanski klubovi, u ovome trenutku najviše veseli uređenje dječje sobe. I dok on u lipnju s vatrenima bude branio nacionalne boje na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj, njegova tri godine mlađa supruga Đina u Parmi će brojiti dane do sretnog trenutka. – Ako ultrazvuk ne laže, dobit ćemo kćer. Nikada nisam bio od onih muškaraca koji prvo žele sina, naprotiv, Đina i ja uvijek smo razgovarali o “njoj”, smišljali ženska imena… Bit će da smo tako prizvali sudbinu. Ja sam toliko ushićen dolaskom djevojčice da već strahujem od toga kako ću je razmaziti – raznježeno govori Budan, koji već devet godina igra u Italiji, gdje je 2005. upoznao i buduću suprugu, studenticu ekonomije na Sveučilištu u Padovi. Sudbonosan susret zbio se u Bergamu, za čiji je klub Igor tada igrao, a vjenčali su se lanjskog lipnja u Đininim rodnim Pakoštanima. Već su tada najavili da će imati mnogo djece, a prvo stiže početkom srpnja.

Grad ugodan za život – Moja Đina odlično podnosi trudnoću pa sredinom svibnja mogu mirno otići na pripreme s reprezentacijom – kaže Budan, dodajući da je jedino neizvjesno kako će prinovu prihvatiti njihov kućni ljubimac, dvoipolgodišnji engleski buldog Byron. – Nadam se da neće biti ljubomoran, ali ni previše ushićen jer Byron u svojem veselju lako sruši i odraslog čovjeka. Ne želim ni pomisliti što bi bilo da naša maza od 25 kilograma raznježeno skoči na dijete – priča nogometaš gledajući svog ljubimca koji najradije ljenčari na terasi njihova novog stana. – Nedavno smo se – kaže Đina Budan – s periferije preselili u centar grada, gdje se, s obzirom na to da sam često sama, osjećam mnogo ugodnije. Parma je lijep grad, ugodan za život, a idilu njezinih 180 tisuća stanovnika narušava samo velik broj automobila. Mi se više, srećom, ne živciramo zbog prometnih kolapsa i svakodnevnog traženja parkinga jer nam automobil praktički nije ni potreban. Do prvog samoposluživanja se prošećemo, a na kavu ili na ručak odemo biciklima – govori Gina, koja lagano “pedalira” i u sedmom mjesecu trudnoće.

– Sad se već, doduše, brže umaram nego prije, pa sam popustila Igorovim nagovaranjima i uposlila domaćicu, no kratku vožnju biciklom shvaćam kao obveznu relaksaciju. U Hrvatsku više ne putujemo jer teško podnosim četiri sata vožnje do Igorove Rijeke, a kamoli do mojih Pakoštana, pa roditelji sada dolaze k nama u posjet.

-Volimo Hrvatsku i radujemo se svakom dolasku kući, ali odgovara nam i talijanski stil života. Zbog stalnog seljakanja nismo uspjeli steći baš mnogo prijatelja: ja ih imam nekolicinu iz nogometnih krugova, a Đina jednu, ali vrijednu prijateljicu. To je Chiara, agentica za nekretnine koja nam je uvijek pomagala kad je trebalo naći novi stan – kaže Igor Budan, dodajući da su stoga usmjereni jedno na drugo. Bude se oko devet, zajedno doručkuju, a oko pola deset Igor kreće na trening. Oko podneva nađu se u centru, na ručku u nekom od izvrsnih obiteljskih restorana po kojima je ovaj grad poznat.

– Volimo dobro pojesti i popiti pa je regija Emilia Romagna kao stvorena za nas. Razmišljamo čak o tome da jednoga dana, kad završim nogometnu karijeru, otvorimo restoran. Možda u Italiji, a možda u Hrvatskoj, no najvažnije je da i u tome budemo zajedno – govori Igor, kojem se zahvaljujući odličnoj igri u Parmi cijena na nogometnom tržištu utrostručila pa sad klub koji ga želi u svojim redovima, mora za njega platiti osam milijuna eura.

– Prijatelji mi kažu da dobro razmislim želim li prisustvovati porođaju, da ne bih prošao kao čovjek koji je, gledajući kako mu žena rađa, pao u nesvijest, a kad je na kraju rodila kćer, rekao: “Dobro da je žensko, da ne mora prolaziti sve ovo što sam ja prošao”. No, za mene neće biti iznenađenja, jer sam prošao tečaja za buduće očeve u Općoj bolnici u Parmi, renomiranoj zdravstvenoj ustanovi koja obavlja oko tri tisuće porođaja godišnje. Moji dečki mi, možda, neće vjerovati, ali ja jedva čekam da prvi put promijenim svojoj curici pelene – zaključuje Igor Budan.

Silvija Glavić Stocca

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 696 ili se pretplatite na PDF izdanje.