Demoni...

Katkad poželim zaklopiti oči i umrijeti, a onda me to prođe, jer ne dopuštam svojim demonima da mi zavaraju dušu. Znam da je svatko nesretan na svoj način, ali da je život ipak lijep. Dugo mi je uspijevalo da ne razmišljam, da se borim, da idem naprijed, ali u posljednje vrijeme osjećam kako mi ponestaje snage. Osamljenost me slijedi cijeli život, ona je moje prokletstvo; nije mi dala samopouzdanje da već jednom odrastem i iziđem iz svoje plahosti. Na pragu 28. ostala sam izgubljena djevojka. Ima nešto u meni što ne dopušta da se muškarci u mene zaljube, svaki pokušaj da ostvarim ljubavnu vezu raspada se kao mjehur od sapunice. Svaki pokušaj je bolniji od prethodnog. Bojim se nadati, plašim se sanjati i onda pustim da život ide. Ne želim više živjeti u svijetu osamljenosti i boli, želim samo ljubav. Trudila sam se da budem zavodljiva, ali sve se svodi na ono što, zapravo, jesam: plašljivo dijete željno ljubavi. Kako dalje? Borim se sa životom, ali sve više osjećam da sam izgubila bitku. Želim voljeti i biti voljena. Zar je ljubav privilegij samo nekih?

Biti voljena

Ljubav je privilegij promućurnih više nego pasivnih. Ljubav je lijepa, nezasitna i gladna zvijer koju treba hraniti svojim optimizmom i svojim naporima, a ne prepustiti se pesimističkim meditacijama. Kažete da je svatko nesretan na svoj način. Ja, pak, mislim da je svatko sretan na svoj način, ali da život, unatoč tome, nije bajka. On ovisi o nama i onome što za njega činimo. Jer da bismo dobili, moramo nešto i dati. Ne vjerujem da u vama ima nešto što odbija muškarce. Možda ste samo previše pasivni. Iz prekriženih ruku nikad se ništa nije rodilo, no to ne znači da muškarce moramo osvajati kako bismo ih mogli proglasiti svojima, ali se ne smijemo prepustiti ni samo njihovoj inicijativi. Život je sklop bezbrojnih radnjica koje nas ipak, makar i u cik-cak hodu, dovedu do sreće. Život je, napokon, utjelovljenje hrabrosti: valja pokušati, ne predavati se, najmanje bespomoćno čekati. To je ujedno i izlaz iz samoće. Svi želimo nekome pripadati, nekoga voljeti i biti voljeni. Ali dokle god budemo vegetirali poput skrivenog cvijeta u moru životnih izazova, ostat ćemo mala, jedva primjetna tratinčica u grmlju neučinjenih pokušaja i volje za životom. Borite se protiv svojih demona, oni vas vuku natrag. Ima toliko stvari na svijetu s kojima čovjek može zabaviti svoj duh i tijelo, susresti ljude, pa i one o kojima bi se moglo sanjati. Sjediti kod kuće i izgubljeno plakati, jednako je smrti. A vas od nje dijeli još mnogo godina. Čovjek je, napokon, ipak gospodar svoje sreće, samo ne treba vjerovati da je ona djevičanski svijet bez mrlja. Kad to shvatimo, naš je život spašen.