Diane Krall dolazi u Zagreb

Za kanadsku jazz-pjevačicu i pijanisticu Dianu Krall (44), koja 13. studenoga dolazi u Zagreb gdje će promovirati album “Quiet Nights”, zaista se može reći da je uspješna. Poznata je glazbenica, ovjenčana nagradama Grammy, albumi joj se prodaju u nevjerojatnim količinama, pa nerijetko završavaju ne samo na jazz, nego i na pop-top listama, publika hrli na njezine koncerte, kritičari o njoj pišu panegirike, uspoređujući je s jazz-divama iz prošlosti – Billie Holiday, Sarah Vaughan...

I u privatnom životu jednako joj dobro ide: od 2003. je udana za britanskog glazbenika Elvisa Costella, kojeg je upoznala godinu ranije na dodjeli nagrada Grammy i s kojim povremeno surađuje u pisanju pjesama. Diana Krall i Elvis Costello imaju trogodišnje blizance Franka i Herberta koje majka, kad god može, vodi sa sobom na turneje. A kad to nije moguće, onda se za njih brine tata, koji je s njima proveo nekoliko dana prije njezinog koncerta u Beču.

U tom smo gradu, poslije nastupa u dvorani Konzerthaus, i razgovarali s njom, kao jedini novinari – uz ekipu HTV-a – kojima je dala intervju tijekom europske turneje. Na njoj promovira svoj dvanaesti studijski album “Quiet Nights”, na kojem izvodi bossa nove pjesme ili prerade jazz i pop-klasika u bossa nova ritmu.

Zašto ste snimili “brazilski” album? – Ima više razloga, a prvi je svakako aranžer i producent Claus Ogerman, s kojim sam 2001. snimila album “The Look Of Love”. Htjela sam ponovno raditi s njim, i o tome sam sve više razmišljala, osobito nakon što sam posjetila Brazil. Prisjetila sam se svojih korijena u jazzu, jer sam odrasla i uz Sergia Mendesa i bossa novu, brazilski novi val šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji mi je bio jednako važan kao i Charlie Parker. A Claus Ogerman je šezdesetih godina bio i aranžer na albumima Antonija Carlosa Jobima, čiju sam pjesmu “A Girl From Ipanema”, ali u ženskoj verziji, kao “A Boy From Ipanema”, uvrstila na “Quiet Nights”. Moram reći da me nadahnula bossa nova uopće, a ne samo Jobim. Susrela sam se s Clausom, popričali smo i došli do ovoga albuma. Prvo sam izabrala “Quiet Nights”, jer mi se sviđa tekst te pjesme, i tako je sve krenulo. Na turneji ste sa svojim blizancima. Je li vam naporno brinuti se za njih, pripremati se za koncerte, putovati, voditi računa o toliko toga istovremeno?

– Nema nikakvog priručnika za takav život. Ja jednostavno gotovo i ne spavam. Ustajem se rano ujutro, doručkujem, odlučim što ću taj dan raditi s djecom. S njima sam obično do 16 sati, a onda se moram pripremati za nastup. Poslije nastupa najčešće idemo u autobus i vozimo se do sljedećeg grada u kojem imamo koncert. Ako imam slobodan dan, opet sam s njima, vodim ih na ručak, tako da su cijeli dan sa mnom. Nije im teško svaki put se probuditi u drugom gradu. Sad su proveli s tatom tri tjedna u New Yorku. On ih je doveo u Europu i bio s nama neko vrijeme, ali se onda morao vratiti. Ja sam Kanađanka, odrasla sam s ljudima različitog podrijetla. Moja majka je Njemica, a tata Čeh, a u susjedstvu smo imali Nijemce, Nizozemce… Dakle, od malena sam se naučila biti prilagodljiva, a sad su i moja djeca takva. Najteže mi je s jelom jer je za djecu dobro da imaju rutinu, a to je teško postići kad ste svaki drugi dan u drugoj zemlji.

Kako ste to riješili? – Smislila sam drugu rutinu: kad smo u Francuskoj, kažem im, djeco, Francuzi doručkuju croissante, idemo ih i mi probati, poslije ručka ćemo naručiti platu sa sirevima… Sve to je naporno, ali ne želim živjeti drukčije. Želim biti s mojom djecom, a ne ih prepustiti dadilji. Naravno, ne mogu sve sama, pa imam pomoć, ali i kad nisam s njima, želim odlučivati o svakom detalju: što doručkuju, hoće li za ručak imati špagete ili nešto drugo. Osim toga, naučila sam ih da ne prave buku u hotelskim hodnicima…

Na koncertu ste rekli kako su danas još nešto naučili… – Tako je, da ne smiju gaziti po travi. Odrasli smo u Britanskoj Columbiji gdje je priroda prekrasna i možete svuda ići, pa su se nemalo iznenadili kad sam ih ovdje u Beču odvela u gradski park, gdje ih je čuvar upozorio da ne smiju hodati po travi. Isprva im nije bilo jasno, ali sam im objasnila i prihvatili su to. Sad su već u autobusu u kojem imam veliki krevet, pa zajedno spavamo.

Nedostaje li im dom? – Dom im je ondje gdje su mama i tata. Naš obiteljski dom je u Vancouveru, a imamo i dom u New Yorku. Djeci se ondje sviđa, no oni su, zapravo, građani svijeta. Imaju jednog djeda u Londonu, drugog u Kanadi, uz to su sa mnom vidjeli toliko toga, a tek im je tri godine.

Kako vas je majčinstvo promijenilo? – Učinilo me boljom osobom, jer sam sretnija, a mislim da se to vidi i na pozornici. Jednom ste rekli kako se, dok interpretirate neku pjesmu, zamišljate kao lik u njoj. Možete li se sada, kad ste postali majka, lakše uživjeti u neke likove? – Zapravo ne, nego sad lakše komuniciram s publikom. Nisam samo pjevačica i pijanistica, nego im i pričam, na primjer o svojoj djeci, o tome kako sam provela dan… Prije desetak godina kritičari su mi prigovarali da ne znam ostvariti kontakt s publikom, pa izgleda kao da ih podcjenjujem. Mislim da više ne ostavljam takav dojam. Voljela bih da se publika osjeća kao da je u mojoj dnevnoj sobi.

A osim što ste glazbenica koja je snimila već 12 albuma i što ste majka dvoje djece, nedavno ste producirali i album Barbre Streisand “Love Is The Answer” koji se odmah nakon izlaska popeo na prvo mjesto američke top-liste. Kako je došlo do te suradnje?

– Nije mi to prva produkcija. Oduvijek sam koproducirala svoje albume, no sad sam se prvi put prihvatila tog posla za nekog drugog umjetnika. Tommy LiPuma je bio suradnik u produkciji, a njega već dugo poznajem jer je producirao i moje albume i poštujem ga. I zato, kad me Barbra pitala, pristala sam. Obje smo snažne osobe i bila sam sigurna da će biti uzbudljivo raditi s njom. Pokazalo se da je zaista bilo tako. Osim toga, kritike su odlične. Ja ih inače ne čitam, jer nemam vremena, no muž je bio ovdje tri dana i pokazao mi je što pišu o albumu. I Barbra me nazvala i rekla mi da je odlično primljen. Ne mislim na financijski uspjeh, nego onaj kod kritike.

Uskoro dolazite u Zagreb, ali to vam neće biti prvi koncert u Hrvatskoj. Sjećate li se nastupa u Splitu, mislim da je to bilo 1998.?

– Split je najnevjerojatnije mjesto u kojem sam bila. Fantastičan je, tako je zbijen, ali prekrasan. Žao mi je što ga nisam stigla upoznati. Nadam se da ću u Zagrebu imati više vremena.

Feđa Kalebić