Dirigentska palica u rukama liječnika

Na odmoru sam s Ivanom i klincima. Baš nam je super. Uhvatili ste nas na Kornatima – veselo se prije petnaestak dana javio na mobitel maestro Vjekoslav Šutej, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije. Pritom je još prokomentirao kako mu je zaista potreban odmor, ali smo se nadali skorom susretu u Dubrovniku. Umjesto toga, stigla je vijest da je dirigent koji je tijekom karijere ravnao orkestrima najvećih opernih kuća na svijetu obolio od leukemije. Dalje se sve događalo gotovo filmskom brzinom, a nove vijesti počele su stizati iz centra “Fred Hutchinson” za istraživanje raka u Seattleu.

Maestro Šutej posljednja se dva mjeseca nije osjećao baš dobro. Bio je umoran, što je pripisivao iscrpljenosti zbog previše posla. No, kad je dobio povišenu temperaturu, nazvao je prijatelje u Zagreb i rekao im da bi ipak možda bilo dobro da ode liječniku. Odmah su mu dogovorili pregled u Kliničkoj bolnici Dubrava pa je prekinuo odmor i došao kući.

Na pregled je došao s visokom temperaturom i liječnici su utvrdili da ima i upalu pluća, a nalazi krvi pokazali su da to, na žalost, nije najveći problem. Najviše ih je zabrinuo broj leukocita, koji je bio deset puta veći od normale. Vrlo su otvoreno slavnom dirigentu rekli pravu dijagnozu. Njegovi prijatelji kažu da je još jednom pokazao koliko je racionalan.

Boca kisika u avionu

– Pitao sam Điđija što reći našim zajedničkim prijateljima koji će me bombardirati pozivima. I, konačno, kako se ponijeti kad informacija o njegovoj bolesti dospije u javnost. Rekao mi je samo da ništa ne treba tajiti. Što je, tu je, i protiv toga se treba boriti. Odmah sam obavijestio sve koji su trebali biti obaviješteni, nazvao sam i gradonačelnika Milana Bandića, premijera Ivu Sanadera. Svi su bili u šoku, neki su i plakali. Onda smo sjeli i dogovorili se što i kako dalje – kaže Miljenko Puljić, ravnatelj Zagrebačke filharmonije i veliki prijatelj Vjekoslava Šuteja.

Odluku o liječenju maestro Šutej donio je nakon konzultacija s našim liječnicima. Oni su mu preporučili da ode u Ameriku, a kliniku u Seattleu odabrao je jer se ondje liječio i slavni tenor Jose Carreras. Prošli petak obavio je sve pretrage, a već je u ponedjeljak bio u avionu. S njim je u Ameriku otputovala i supruga Ivana te jedan liječnik iz bolnice u Dubravi. Miljenko Puljić nije ušao u avion jer je mislio kako je pametnije da njegov prijatelj ima stručnu pratnju tijekom puta, ali je za svaki slučaj dopremio u avion bocu kisika.

Na aerodromu u Seattleu čekala su spremna ambulantna kola koja su ga prevezla do najvećeg svjetskog centra za istraživanje raka. Centar “Fred Hutchinson” dobio je ime prema igraču bejzbola koji je 1964. obolio od leukemije i umro u 45. godini. Njegov brat, dr. William Hutchinson, nekoliko godina kasnije osnovao je zakladu koju je nazvao po njemu, a iz zaklade se potom razvio istraživački i klinički centar u Seattleu. Čak dvoje liječnika koji u njemu rade, Leland Hartwell i Linda Buck, dobili su Nobelovu nagradu za medicinske znanosti. Prema riječima Miljenka Puljića, Vjekoslav Šutej u rukama je dr. Freda Appelbauma, a na klinici je i jedan naš liječnik, kojemu će maestro Šutej doći na liječenje kad prođe kemoterapiju.

I e-mail liječi Američki liječnici potvrdili su dijagnozu s kojom je Điđi Šutej došao u njihov centar, pohvalili su i način liječenja kojem je tih nekoliko dana u Zagrebu bio podvrgnut, te su odmah započeli s kemoterapijom. Sve je dobro podnio, a tek se prije dan-dva požalio da mu je mučno i da ne može jesti. No, terapija je broj leukocita svela na nulu, što je preduvjet da se počne pripremati za transplantaciju koštane srži.

Da bi lakše podnio boravak u bolnici i kemoterapije, Miljenko Puljić šalje mu e-mailove, kako bi mu misli skrenuo na posao i odagnao zabrinutost. A Vjekoslavu Šuteju sada zasigurno nije lako: kod kuće ga čeka dvoje male djece, četverogodišnja kći Ema i dvogodišnji sin Nikša, a u silnoj brizi i strahu je i njegova 27-godišnja kći Alemka iz prvog braka. Koliko god se čovjek u bolesti morao usredotočiti samo na sebe i na ono što mu liječnici govore, ne može zaboraviti na ono što se zbiva i izvan bolesničke sobe. Kako se to dogodilo, i zašto baš meni – pitaju se svi koji se nađu u takvoj situaciji.

Vjekoslav Šutej redovito je išao na liječničke kontrole i posebno je vodio računa o svom zdravlju. Posljednjih godina nije ni pušio, a alkohol nikada nije konzumirao. Istina je da je mnogo radio i da je stojeći s dirigentskim štapićem ispred glazbenika u svaki zamah unosio cijelog sebe. Da nije tako, sigurno ga ne bi pozivali u njujorški Metropolitan, niti bi dirigirao na tradicionalnom Božićnom koncertu u Beču, radio sa sva tri tenora – Lucianom Pavarottijem, Joseom Carrerasom i Placidom Domingom – ne bi ravnao seviljskom filharmonijom na vjenčanju princeze Elene, starije kćeri španjolskog kralja, ne bi sklopio petogodišnji ugovor s opernom kućom u Seattleu, gdje je lani postavio “Toscu” pa je od rujna do prosinca bio u gradu u koji ga je sada odvela teška bolest.

Poznato je da se Jose Carreras i Placido Domingo nikada nisu previše voljeli, no kad je Carreras 1987. obolio od leukemije, Domingo je dijelom financirao njegovo liječenje. Anonimno, dakako, bojeći se da ne povrijedi čovjeka kojeg možda nije osobito volio, ali ga je poštovao kao umjetnika. Kad su ga kasnije pitali kako to da je to učinio, navodno je odgovorio: “Takav glas ne smijemo izgubiti”. Carreras mu to nikada nije zaboravio. Godine su prošle, bolest je iza njega, ali senzibiliziranost za sve one koji imaju isti problem je ostala.

Stoga, kad je čuo za dijagnozu Vjekoslava Šuteja, odmah mu se javio i ponudio pomoć. Osim toga, nazvao je maestra Šuteja kad su doletjeli u Seattle, nešto kasnije i kad je došao u bolnicu, zatim i kad se već smjestio da vidi kako mu je. Obojica pamte zajednički koncert u Međugorju prije osam godina, i obojica su to mjesto vrlo emotivno doživjela. Nakon godina poznanstva i zajedničkog rada, sada ih je povezala i ista sudbina.

Maestro Šutej svojim je dirigentskim štapićem dosad određivao kako će drugi svirati i u tome je bio neprijeporan autoritet, no sljedećih nekoliko mjeseci dirigentska palica bit će u rukama liječnika. Najvažnije je, ipak, da ga optimizam nije napustio i da će se svim snagama boriti za svoj život.

Diana Šetka