Djeca mi daju snagu

U Seattle, grad na zapadnoj obali američke države Washington, Vjekoslav Šutej posljednjih je šest godina uvijek putovao s velikim veseljem – kao gost-dirigent na predstavama tamošnje Opere – no posljednji put, u kolovozu ove godine, u avion je ušao s knedlom u grlu. Za njega je to, naime, bio odlazak u borbu za ži­vot.

Maestro Šutej se desetak dana prije toga suočio s dijagnozom koja je objašnjavala razloge njegova višemjesečnog umora – da boluje od leukemije – te je na preporuku španjolskog tenora Josea Carrerasa, koji je prije dvadeset godina pobijedio tu bolest, pomoć potražio u Fred Hutchin­son Cancer Research Centeru. Riječ je o najboljoj svjetskoj klinici za istraživanje i liječenje raka, a samo na odjelu za leukemiju rade tri nobelovca.

Liječenje i boravak u Americi su iznimno skupi, pa je 57-godišnji Šutej dosad potrošio mnogo svog novca i donaciju Grada Zagreba od 40 tisuća dolara, a spreman je i prodati sve što ima te posuditi novac bude li potrebno. Iako posljednjih mjeseci razmišlja samo o tome kako preživjeti, jasno mu je da u takvim situacijama treba biti i pragmatičan te je pristao da Zagrebačka filharmonija – čiji je šef-dirigent – za njega organizira dobrotvorni koncert.

Operni spektakl, na kojem će gostovati Jose Carreras i mnoge druge zvijezde svjetskog glasa, bit će održan 19. prosinca u dvorani zagrebačkog KC “Dražen Petrović”, a prihod je – osim za Šutejevo liječenje – namijenjen i Zakladi “Ana Ruka­vi­na”.. Otprije dva mjeseca s njima su i djeca, petogodišnja kći Ema i dvoipolgodišnji sin Nikša. Oni su mu, kaže, ne samo najveća potpora nego i razlog za borbu protiv opake bolesti.

Maestro, kako se osjećate? – Danas, hvala Bogu, dobro, no sve ovisi o danu. Ne­kada je bolje, a nekada lošije.

U kojoj ste fazi liječenja i kad očekujete transplantaciju matičnih stanica? – Za sada liječenje ide svojim tokom i transplantacija je zakazana za 23. prosinca. Kad sam došao u Seattle, bio sam u dosta lošem stanju i odmah sam dobio prvu kemoterapiju, kojom su uništili bolesne stanice tako da ja trenutačno, zapravo, nemam leukemiju. Nakon toga pri­mio sam još dvije, takozvane konsolidacijske kemoterapije, kako bi liječnici bili sigurni da mi se neće pojaviti nove kancerogene stanice.

Kako su liječnici pronašli donora čije matične stanice odgovaraju vašima? – Ovo je sigurno najbolja bolnica i istraživački centar za leukemiju na svijetu. U njoj rade i tri nobelovca, a rezultati su im zaista fantastični. U njihovoj banci podataka od 14 milijuna donora pronađeno je dvoje koji meni odgovaraju – 21-godišnja djevojka i tridesetogodišnji muškarac. Ja, naravno, ne znam ni tko su oni, niti gdje žive, odnosno iz kojega dijela svijeta dolaze. Saznao sam jedino da će donor biti taj dečko. Ako sve prođe dobro, njegove podatke ću moći saznati tek za godinu dana.

Znači li to da nitko od vaše obitelji nije mogao biti donor? – Donor bi inače trebala biti osoba u vrlo bliskom srodstvu no to, sudeći po mom primjeru, nije garancija. Niti matične stanice moje sestre Anemarie Fabris, a niti moje starije kćeri Alem­ke, nisu se dovoljno podudarale s mojima da bi se mogla izvršiti transplantacija.

Je li vas strah? – Naravno da me strah.

Kako se s ovom situacijom nosi vaša supruga Ivana? – To morate pitati nju, ali ja bez nje sigurno ne bih preživio sve ovo do sada.

Je li ona cijelo vrijeme uz vas u Seattleu? – Nakon što sam u Novoj bolnici u Dubravi saznao dijagnozu, na preporuku tenora Josea Carrerasa, koji je također bolovao od leukemije, odmah smo doputovali ovamo, a djecu smo ostavili kod Ivaninih roditelja. Tada sam bio u dosta lošem stanju, leukociti su mi bili na 70 tisuća, a gornja granica je inače deset tisuća, tako da sam odmah završio u bolnici i ondje proveo šest tjedana. Kad mi se stanje stabiliziralo, dovoljno da živim izvan bolnice, Ivana je otišla po djecu u Zagreb i otada smo svi ovdje.

Što vam je rekao Jose Carreras, koji je također prebolio leukemiju, kad ste mu javili svoju dijagnozu? – Kazao mi je da zna da sam uvijek bio borac te da je siguran da ću se i sada boriti kao lav.

A tko je predložio da se dio novca daruje Zakladi “Ana Rukavina”? -Bilo bi sebično da se sav novac koji se skupi tom prigodom potroši na liječenje samo jednog čovjeka. Ja sam samo povod da se javnost podsjeti na tu tešku bolest, i na to koliko je još pomoći potrebno Zakladi “Ana Rukavina”, koja u svojoj banci podataka ima samo 10 tisuća donora. Ja ću u budućnosti sigurno biti jedan od najvećih promotora te zaklade, kojoj ću pomagati koliko budem mogao.

Ines Stipetić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 727 ili se pretplatite na PDF izdanje.