Do posljednjeg daha

Hodamo već četiri godine. Oboje smo blizu tridesetih. Moramo se brzo odlučiti, ili ne odlučiti, za brak. Ne znam kako bih vam opisao ženu koju volim, no ustručavam se oženiti njome jer bi to bilo za cijeli život, a ja sam tradicionalnih nazora. To bi značilo nepoštednu borbu s njom do posljednjeg daha: lijepa je, ali nemoguća. Zapravo joj je nemoguća narav: bori se rukama i nogama kad nešto hoće, a uvijek nešto hoće, ne popušta kao pas kad se domogne kosti, tvrdoglava je i napasna, želi uvijek imati pravo, nikad joj ništa nije dovoljno dobro, hirovita je kao mjesec travanj, s njom je više kišnog nego lijepog vremena, a pored svega toga ima u njoj nečega što me silno izaziva. Ne znam bi li bila dobra supruga. Što da radim? Da je uzmem ili ostavim? Iskreno govoreći, ne znam što bi mi bilo teže: s njom ili bez nje. U tome i jest moj problem.

(Ne)moćni Petar

Jedan drugi Petar došao je na sretnu zamisao ukrotiti ono čime nije vladao. Priču poznaje već Plaut, zna je i srednji vijek, no najljupkije ju je ispričao Shakespeare. Glavno lice je goropadna Katarina, starija kći padovanskog bogataša koja se mora udati prva da bi tek onda mogla stupiti u brak njezina mlađa sestra. Dvojica konkurenata za Biancinu ruku, Lucenzio i Hortensio, daju se stoga u potragu za mladencem nemogućoj Katarini. Izbor pada na Petruccia, plemića iz Verone, koji se baca na posao i počinje lukavo udvarati Biancinoj sestri. Što ga ona više muči, to joj on jače izjavljuje ljubav, na kraju je uspijeva dovesti i do oltara. Katarina odlazi s mužem u Veronu, ali tamo je, avaj, čeka neugodno iznenađenje. Petruccio je počinje vrijeđati, ne da joj da jede ni da spava, jer za nju ni jedno jelo nije dobro, a postelja je loša. Prekrasne haljine koje je donijela iz Padove su očajne pa je bolje da ide u dronjcima. Katarinino samopouzdanje topi se poput lanjskoga snijega, na kraju počne pokorno ponavljati besmislice koje joj šapće njezin muž, govoreći za mjesečinu da je sunčev sjaj, a za popodne da je jutro. Nakon tog tretmana Katarina se predaje i Petruccio je slavodobitno vodi u Padovu da se pohvali njezinome ocu. Sve se završava sretno: Lucenzio uzima Biancu, Hortenzia zapada lijepa udovica, a ukroćena Katarina u završnom monologu komedije preporuča ženama da budu pokorne svojim muževima i da slušaju svoje gospodare. Ostaju vam, dakle, dvije mogućnosti. Da živite s inteligentnom i živahnom ženom s kojom vam nikad neće biti dosadno, niti će vam se brak pretvoriti u vodu stajačicu, ili da neslavno proživite svoje dane, vegetirajući s osobom koju ste ukrotili prema svojoj mjeri, pa od nje nije ostalo više ništa vrijedno pažnje. Tko, uostalom, zna jeste li vi uopće pravo mjerilo stvari prema kojemu bi trebalo preoblikovati prpošne Katarine?! Možda ste dosadni, nemaštoviti, uskogrudni, sivi kao sivi jesenski dan? Tko zna biste li bili dostojan nasljednik Petruccia iz Verone, koji je tako vješto znao uvjeravati da je dan noć, a noć dan?! Ovo je, u svakom slučaju, tvrd orah. Ali, takav je i život. Nikad ne znaš što je unutar ljuske: zdrav plod ili mućak. To nije znao ni Petruccio, pouzdao se u svoj instinkt. Uostalom, tko riskira – profitira, ili, kako kaže poslovica iz njegove domovine: bolje je biti goropadan nego lopov!