Dobivena bitka s karcinomom

Iako sam kod kuće, još se ne mogu sasvim opustiti. Vesele me pozivi i posjeti prijatelja, moja kujica Kike koja me je dočekala kao da je znala da sam bila u bolnici, moj krevet i komoditet koji imam u svom domu, ali u mislima sam još nekako u bolničkoj sobi. Osjećam se kao netko tko je netom izišao iz vojske pa se još nije snašao u civilu. Ali, hvala Bogu, sve je u redu i zaista imam razloga za sreću. Da slučajno nisam otišla k liječniku, ne bih doznala da imam karcinom bubrega i za godinu dana bila bih s anđelima – kaže Tereza Kesovija (69), kojoj je prošli tjedan u bolnici u Slovenj Gradecu operiran desni bubreg.

Kada je prije četiri godine završila u Bolnici za plućne bolesti u Zagrebu zbog posljedica prohodane upale pluća, Tereza je bila prilično uplašena. Liječnici su u početku pomišljali na najgore, a ona se gušila od kašlja. Bila je blijeda, iscrpljena, prestrašena, a i teško je podnijela dvije bronhoskopije “naživo”. Početkom prošle godine operirala je kost uz palac desne noge i također se neko vrijeme žalila na bolove i oticanje. A sada, kada je zaista bila nasmrt bolesna, ništa je nije boljelo i nikada bolje nije izgledala.

– Vjerojatno sam tako dobre volje i puna energije jer još nisam svjesna što je sve moglo biti sa mnom. Sve je počelo jednom uobičajenom šetnjom s mojom snahom i još se brže završilo. Naime, u šetnji sam zastala jer sam ostala bez daha i teško sam disala pa me snaha natjerala da odmah odemo u bolnicu u Dubravi. Ja sam se najprije nećkala, čak sam joj spočitnula da neću zbog svakakve gluposti doktoru, ali sam je ipak poslušala. Liječnici su najprije mislili da je u pitanju srce pa su me poslali na ultrazvuk, a mladi radiolog Igor Čikara u jednom je trenutku rekao: “Ooo” i zamolio me da legnem na lijevi bok. Zatim je nešto pokazao mom prijatelju, vrsnom gastroenterologu Dušku Kardumu, koji je dodao:”hm, hm, hm”. Isto je ponovila i liječnica koja je stručnjakinja za čitanje nalaza ultrazvuka. Već su mi pomalo išli za živce s tim znakovitim uzdasima, a onda su mi objasnili da imam tumor koji se mora operirati. Ja sam im počela objašnjavati da ne mogu sada na operaciju jer imam dogovorene koncerte, da mi daju odgodu do 1. travnja.

Činilo mi se da sam ih nekako i uspjela nagovoriti, no sutradan sam još jednom otišla na pregled urologu Goranu Bedalovu koji mi je nakon pregleda rekao da ne bi čekao s operacijom. A također mi je predložio da to napravim laparoskopski jer da osoba mog temperamenta neće izdržati dug oporavak.

– Dok sam se vozila prema kući, počele su mi navirati suze. Uhvatila me nekakva tuga i nisam mogla prestati plakati. Nekoliko puta sam samoj sebi rekla “Ma, prestani se sažalijevati. Koliko ima ljudi kojima je teže nego tebi?”. Takva bi samokritika uvijek pomogla, ali ovaj put nisam mogla suspregnuti suze. I u takvom me raspoloženju uhvatila moja 17-godišnja unučica Mila. Osjetila je prema mom glasu da nešto nije u redu i pitala me što se događa, a ja sam joj priznala da imam tumor koji moram operirati. I isti se čas ugrizla za jezik. Ona je samo glasno uzdahnula, a ja sam je samo molila da ništa ne kaže mom sinu jer nisam željela da se bespotrebno brine. Htjela sam prije reći mojoj Ljiljani. A Alanu sam priznala da sam bolesna na jednom obiteljskom ručku, ali tek kad sam već sve znala što se događa i kad sam bila sigurna da će sve biti u redu.

Do prim. dr. Nade Vodopije Tereza je došla po preporuci obiteljskog prijatelja, prim. dr. Petra Juzbašića. Kad nas se takve operacije još ne rade pa se odlučila za kirurga koji slovi kao najbolji u tom segmentu. I već za koji dan bila je u Slovenj Gradecu.

– U bolnicu sam došla 11. veljače rano ujutro. Bio je prohladan dan bez sunca i sve mi je nekako bilo sumorno. Prolazila sam kraj pacijenata koji su čekali u čekaonici, promašila vrata pa tražila pravi ulaz na odjel, a nakon što sam se upoznala s liječnikom i sestrama, smjestili su me na odjel. Imali su dvije jednokrevetne sobe i jednu su mi nekako uspjeli isposlovati da budem sama. Iznad kreveta je visio drveni držač za pomoć pri dizanju, a prozor je gledao na park. Bila je to ugodna soba, ali cijeli taj dan nekako nisam bila svoja. Alana i Ljiljanu poslala sam kući, a ja sam počela bjesomučno čitati. Zaspala sam tek poslije jedan u noći. Činilo mi se da sam tek zaspala kad sam osjetila da me netko budi. Sestra mi je donijela tabletu za smirenje da me pripremi za anesteziju, no više se ne sjećam što je bilo dalje. Znam samo da sam kroz maglu čula glasove Alana i Ljiljane, da su mi usta bila strahovito suha i da su me oči toliko boljele da ih nisam mogla otvoriti. Kad sam se sasvim razbudila, shvatila sam da je operacija gotova i da sam u sobi za intenzivnu njegu, da mi usta vlaže mokrom krpicom i da mi u oči stavljaju neku kremu od koje mi je postajalo bolje.

Zdrava žena

– Kad sam nakon nekoliko dana razgovarala s liječnikom, rekao mi je da se ništa ne brinem. Operacija je sasvim uspjela, odstranili su mi bubreg i sve, kako oni kažu, očistili kao treba i da odlazim kući kao zdrava žena. Ne treba mi nikakva terapija niti se bilo čega trebam paziti, nešto posebno jesti. Došla sam na vrijeme i zloćudni tumor, koji se začahurio na jednom mjestu, ali je za desetak dana narastao jedan milimetar, za mene je prošlost. Vjerujem liječnicima i zato sam tako dobre volje. Sada samo moram čekati da mi tih šest šavova, koje su morali napraviti da bi mi izvadili bubreg, sami od sebe ispadnu pa da nestanu i ti mali tragovi koji me još podsjećaju na bolničke dane. A da bih liječnicima i sestrama u bolnici u Slovenj Gradecu pokazala koliko sam zahvalna na njihovoj ljudskosti, priredit ću za njih jedan koncert. No, prije toga nastupit ću 8. ožujka u Ljubljani na koncertu za Dan žena. Svoju drugu priliku moram proslaviti pjesmom.

Diana Šetka

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 685 ili se pretplatite na PDF izdanje. ­