Doma je najljepše

Zagrebački pijanist Danijel Detoni (25) smatra Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog još od malena svojim drugim domom. Njegovi roditelji – otac Dubravko, skladatelj i pisac, te majka Xenia, prevoditeljica – u taj su ga hram glazbe prvi put donijeli kad su mu bila samo četiri mjeseca. Koncerti klasične glazbe za njega su tada bili milozvučna uspavanka, a kao 16-godišnjak prvi put je i nastupio na pozornici, oduševivši izvedbom skladbe “Musica Danieliana”, koju mu je otac darovao za rođendan. U međuvremenu je ondje muzicirao desetak puta, a na Dan dvorane, 29. prosinca 2008., uručena mu je Nagrada Hrvatske glazbene mladeži “Ivo Vuljević”, za 25 koncerata održanih u protekloj godini – od Zadra, Varaždina, Zagreba i Dubrovnika, do Bruxellesa, Beča i Tel Aviva – te za CD “Danijel Detoni izvodi djela Dubravka Detonija”. Što se nagrade tiče, Danijel ju je, zapravo, “naslijedio” od svoje djevojke, 20-godišnje violončelistice Petre Kušan – lanjske dobitnice priznanja “Ivo Vuljević” – s kojom je u vezi godinu i četiri mjeseca.

– Često zajedno sviramo i uistinu smo uigran tandem, iako sam se bojao da neće biti tako. Dosad sam u tome imao loša iskustva, jer nikad ne možeš biti realan u poslu kad si s nekim u ljubavnom odnosu. Petra je od mene mlađa pet godina, no ja tu razliku ne osjećam jer u nekim je stvarima iskusnija i mudrija. U sukobu mišljenja obično ona popusti, no zapravo sve uvijek bude po njezinom – priznaje Danijel, koji je prošlog lipnja svoju “bazu” preselio iz Budimpešte u Zagreb. U Budimpešti je živio od 13. godine, ondje je maturirao u Hrvatskoj gimnaziji te magistrirao na konzervatoriju “Franz Liszt”, a potom se usavršavao u Parizu, Njemačkoj i Izraelu.

– Iako sam pola života proveo u inozemstvu, nisam nigdje, kako se to kaže, pustio korijenje. Kad sam lanjskoga svibnja, vraćajući se iz Pariza sletio na budimpeštanski aerodrom, shvatio sam da se ondje više ne osjećam tako dobro i da je vrijeme za promjene. Neću reći da je to zauvijek, ali trenutačno mi Zagreb više odgovara od Budimpešte, koja je velika i hektična – priča mladi glazbenik, koji i dalje povremeno odlazi u glavni mađarski grad, u kojem ima stan, no najviše vremena provodi u obiteljskoj kući na Pantovčaku. Njegovoj odluci o preseljenju pridonijela je, naravno, i ljubav s Petrom, no kako je ona jesenas otišla na usavršavanje u Augsburg, njihova veza ponovno funkcionira na daljinu.

Najbolji nogometaš u klasi

Budući da Danijel štedi za kupnju novog glazbala, jer klavir u Budimpešti vapi za generalkom, a u Zagrebu vježba na pijaninu, s ovom nagradom, koja iznosi 14 tisuća kuna, sve je bliže ostvarenju svog cilja. – Ne mora to biti skupi Steinway, nego kvalitetan glasovir koji stoji najmanje 10.000 tisuća eura. Već sam skupio više od polovice svote i do ljeta bih ga mogao nabaviti – kaže Danijel, koji je, inače, jedan od najboljih nogometaša među pijanistima. Kao dječak bio je, naime, opsjednut nogometom, od kojeg je morao odustati s 14 godina, nakon loma lijeve ruke. No, i danas “zahakla” s prijateljima iz djetinjstva – ali oprezno. Kako je za glazbenika koji vježba i osam sati na dan nužna fizička izdržljivost, Danijel pliva, trči i povremeno igra ping-pong. Kalendar nastupa za prvi dio godine već mu je dobrano popunjen, a najviše se raduje ljetnom muziciranju u Finskoj gdje će svirati četveroručno s još jednim pijanistom.

Jagoda Zamoda