Drago Gabrić: Bio sam sretan što sam živ

Drago Gabrić novi je igrač splitskog Hajduka. Potpisao je dvogodišnji ugovor i nosit će dres s brojem 77. Ta vijest, objavljena prošli četvrtak na izvanrednoj sjednici splitskog nogometnog kluba, oduševila je navijače koji su sina nekadašnjeg golmana hrvatske nogometne reprezentacije, Tončija Gabrića, proglasili “hajdučkim srcem”. No, za 25-godišnjeg nogometaša to je mnogo više od uobičajene sreće što je pronašao sredinu koja mu odgovara. Za njega je to novi početak, povratak u svakodnevicu na koju je naviknuo i bez koje teško može zamisliti život. Jer nakon prometne nesreće 23. svibnja, život mu je visio o koncu.

Kad je 23. srpnja istrčao na poljudski stadion kako bi izveo početni udarac na susretu između Hajduka i Barcelone, mnogi navijači nisu bili sigurni varaju li ih to oči ili doista pred njima sigurnim korakom trči nogometaš koji je točno dva mjeseca prije teško stradao u prometnoj nesreći. A već je i taj jedan kontakt s loptom bio dovoljan da Dragu Gabrića preplavi neopisiv osjećaj sreće i pobjede.

– Taj udarac pred prepunim Poljudom jedan mi je od najljepših trenutaka u životu. Premda sam imao tremu, jer je to bio moj prvi nastup od nesreće – kaže nogometaš koji je 27. rujna proslavio 25. rođendan i čiji oporavak i liječnici smatraju medicinskim čudom.

Kad je Drago Gabrić 23. svibnja kasno poslijepodne svojim BMW-om sletio s autoceste u blizini Splita, svi su bili suzdržani u izjavama nakon što su mu istu večer u KBC-u Split dijagnosticirane ozljede glave opasne za život: nagnječenje mozga, fraktura lubanje te devet milimetara velik hematom na desnoj strani mozga, zbog kojeg je hitno stavljen u induciranu komu i smješten na Odjel intenzivne njege. No, Drago je splitsku bolnicu napustio nakon dva tjedna tijekom kojih su mu liječnici operativno samo ispravili slomljeni nos.

Fizički se potpuno oporavio u Krapinskim toplicama, gdje je bio 25 dana. Tijekom rehabilitacije ponovno je učio hodati, imao je stalnog fizioterapeuta i psihologa, vježbao je govor s logopedom jer je zamuckivao, a svako popodne dodatno bi se razgibavao s ocem Tončijem koji je sve vrijeme bio uz njega. Liječnici tako brz Dragin oporavak pripisuju i njegovom iznimno snažnom i inače zdravom organizmu.

– Ne sjećam se ničega što se događalo od sat vremena prije nesreće do tjedan dana poslije nje. Kad sam se probudio iz kome, nisam imao pojma gdje sam i što radim pa sam pitao medicinsku sestru zašto sam u bolnici. Na večer su mi roditelji ispričali da sam izgubio kontrolu nad vozilom i zabio se u zaštitni stup te da je sa mnom u autu bio moj prijatelj Ante Đuzel, koji je, srećom, prošao bez većih ozljeda. Oka nisam sklopio od silne sreće što sam uopće živ. Bilo mi je važno i što osjećam noge i ruke premda sam sve vrijeme u bolnici bio potpuno prikovan za krevet. Nisam mogao hodati, sam jesti, otići na WC… A jedan od najtežih trenutaka u bolnici bio mi je kad su me, u crnini, posjetili roditelji mog prijatelja koji je samo nekoliko dana prije mene također nastradao u automobilskoj nesreći. Njegove sam nalaze nosio na aerodrom kad sam se sam slupao s autom.

Dolores Tolić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o oporavku Drage Gabrića, Jana Torjanca, Đorđa Kukuljice i Rajne Raguž pročitajte u tiskanom broju Glorije (br. 873) ili se pretplatite na PDF izdanje