Duša me boli...

Duša me boli… Volim ga, a ne mogu mu reći koliko. Volim ga beskrajno, tako snažno da me duša boli. Nakon dugog vremena od posljednjeg susreta još me ne napuštaju njegove zelene oči, tople riječi, poljubac i njegov osmijeh. Bez njega je sve prazno: prazni su dani, svaki je nalik onome drugome. Bez njega nema topline, a tako bih voljela da sada dođe, stisne me u naručje i kaže kako će sve biti u redu. Ali neće. Neće jer njegove ruke grle neku drugu. Tako kratko sam ga poznavala, tako brzo zavoljela, još brže izgubila zbog svoje nepromišljenosti i neiskustva. Nisam znala što je ljubav, nitko me prije nije zagrlio i poljubio. Voljela bih imati nekoga kome mogu sve reći. Ostala sam sama bez snova i nade, bez najboljeg čovjeka kojega sam upoznala, čovjeka sa srcem i dušom koji me zaboravio. Što možete reći dvadesetčetverogodišnjoj djevojci koja je zaboravila što su snovi, sreća, nada? Utapam se, nemam nikoga da mi pruži ruku i izvuče me iz kaosa u kojemu živim. Kako zaboraviti neprežaljenu ljubav?

Mariana

Ljubav je među teškim stvarima našeg života najteža. Sama po sebi plemenita i lijepa, ali stvarnost se pobrinula da prolazi kroz šumu kopriva. Čovjek je od glave do pete sazdan od svojih želja, ne smijemo se smatrati siromašnima zato što nam se nisu sve ostvarile. Sve naše nedaće proizlaze odatle što ne možemo biti sami i što želimo biti voljeni. Tko nije trpio zbog ljubavi, ne zna ništa, ne poznaje ni dobro ni zlo, ne poznaje ljude, ne poznaje ni samog sebe. Kako zaboraviti ljubav koja se samo jednom u životu dogodi? Ne dogodi se ljubav samo jednom u životu, dogodi se više puta. Ovaj put je bio promašaj s pogrešnim muškarcem. Možda je i ta druga žena tražila u njemu kao i vi sigurnost i zaštitu. Morali biste biti dovoljno osviješteni da shvatite kako je žena sama sebi zaštita i sigurnost i da joj od muškarca treba ljubav, toplina, razumijevanje i zajednički put kroz život u dobru i zlu. Ne žalite za “najboljim čovjekom kojega ste upoznali sa srcem i dušom”, onim koji vas je toliko rastužio grleći drugu. On je posljednji koji bi vam pružio ruku da vas izvuče iz kaosa u koji vas je i gurnuo. Zato ga što prije zaboravite i krenite u realan život. “Sve naše nedaće”, kaže George Bernard Shaw, “proizlaze iz našeg neznanja i neiskustva. Jer, ne može se naučiti klizati, a da se ne bude smiješan. Životni led je klizav!”