Elizabeta Kukić: Fadilovi komentari će mi zauvijek nedostajati

Dok su opušteno razgovarali poslije jedne predstave u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, glumac Mustafa Nadarević svojoj je kolegici Elizabeti Kukić rekao da bi trebala igrati – Gospođu ministarku.

Razgovor je načuo i ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh Duško Ljuština i kultna komedija Branislava Nušića s vječitom temom o pohlepi, bolesnoj ambiciji i licemjerju, u režiji Olivera Frljića od jesenas je na repertoaru, a Elizabeta Kukić (53) oživljava lik koji je priželjkivala devet godina. Za ulogu gospođe ministarke Živke Popović, koja je istodobno komična i tragična i u kojoj se mnogi prepoznaju – a još im je draže što njezine mane prepoznaju kod drugih – dobiva brojne pohvale.

Nakon svečane premijere puni hvale bili su i njezini najbliži – kći Ana, mlađa sestra Sandra i majka Ana. To je bila i prva velika uloga Elizabete Kukić nakon smrti njenog supruga Fadila Hadžića, komediografa, slikara, filmskog redatelja, novinara i književnika, koji je u 89. godini preminuo prije godinu i devet mjeseci. No, njegovu je prisutnost osjećala.

Je li vam nedostajao komentar supruga, koji je, kao što ste sami govorili, uvijek bio kritičan prema vašoj glumi? – Ne da mi je nedostajao, nego će mi zauvijek nedostajati. Ali umišljam si da znam što bi mi on rekao.

Bi li to običavao kazati pred svima, odmah nakon premijere? – Ne, tek kad bismo došli doma. Fadil je prije svega i uvijek bio gospodin, koji je za sve znao odabrati mjesto i vrijeme, a umjeren je bio i u pohvalama. Nije ih dijelio pred svima, tek onoliko koliko zahtijeva situacija, ali ne više od toga.

Koje ste sve glumice gledali u toj ulozi? Kritičari su vas usporedili sa srpskom glumicom Ljubinkom Bobić, čuvenom Gospođom ministarkom. – Ta mi usporedba laska jer sam gospođu Bobić gledala u nekim prastarim crno-bijelim filmovima. Bila je sjajna glumica, osobito komičarka, a ostalo je samo dvadesetak minuta zapisa njezine Gospođe ministarke. Iako nije teško doći do snimaka, jer igrale su je mnoge poznate glumice, poput Milene Dravić, Ružice Sokić i Olivere Marković, namjerno nisam željela ništa gledati da mi podsvjesno ne ostanu neka rješenja. Željela sam sama zaplivati. Uživo sam jedino gledala Branku Cvitković, 1980. u zagrebačkom HNK.

Kako se osjećate kad svaki dan odlazite u kazalište koje je vaš suprug osnovao, čiji je bio umjetnički direktor dvadeset godina, gdje su se izvodile, i izvode se, njegove komedije? – Možda će ružno zvučati, ali ja ne mogu pobjeći od njega. Ljudi, kad izgube blisku osobu, imaju neku dnevnu putanju na kojoj su barem na trenutak negdje zaokupljeni nečim što nema veze s tom osobom. A kod mene sve ima veze s njim i vrlo je teško dijeliti osjećaje na privatno i poslovno, jer u svemu je on. Sva mjesta u stanu su njegova. On je obilježio sve kuda je prošao, u svakom obliku. Toliko je traga u svemu ostavio.

Razgovarala Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua u kojem Elizabeta Kukić govori o životu sa suprugom, boli nakon njegove smrti, profesionalnom i privatnom zadovoljstvu te budućim planovima. Punu verziju možete pročitati u tiskanom izdanju časopisa Gloria (br. 926) ili se pretplatite na PDF izdanje.