Erotika na kineski način

Iako su je mnogi u Hollywoodu prije nekoliko godina već bili otpisali, kineska glumica Joan Chen posljednjih mjeseci dokazuje kako riječ “odustati” za nju ne postoji. Ulogama u filmovima “Požuda, oprez” Anga Leeja, koji je lani nagrađen Zlatnim lavom za najbolji film na venecijanskoj Mostri, i u “Home Song Stories” Tonyja Ayresa, za koju je proglašena najboljom glumicom na dodjeli Australskih filmskih nagrada, 46-godišnja Chen pokazala je kako je još uvijek spremna na velika ostvarenja.

Doduše, više nije ljubimica Jiang Qing, supruge kineskog vođe Mao Zedonga, niti je časopis People svrstava među 50 najljepših žena na svijetu – kao početkom devedesetih kada je blistala u filmu “Posljednji kineski car” i tv-seriji “Twin Peaks” – ali zato danas ima skladan brak s kardiologom Peterom Huijem, kćeri Angelu Frances (9) i Audrey (6), te golemu želju da više nikada ne snima isprazne holivudske filmove sa Sylvesterom Stalloneom i Stevenom Segalom. No, sa zadovoljstvom je pristala glumiti u filmu “Požuda, oprez” Anga Leeja, špijunskom trileru čija je radnja smještena u Pekingu za vrijeme II. svjetskog rata, koji se od prošloga četvrtka prikazuje u hrvatskim kinima.

Što vas je tako privuklo filmu Anga Leeja? – Upravo redatelj. Fascinantno je kako uspijeva balansirati između Hollywooda i Kine. Mislim da je to i tajna njegovog golemog uspjeha, jer uzimajući najbolje iz oba svijeta, sa svakim novim filmom sve više napreduje.

Čulo se dosta prigovora na količinu erotskih scena u filmu: je li i vas to smetalo? – Moram priznati da je i mene iznenadilo koliko film ima otvorene seksualnosti. No, nakon početnog šoka, uvidjela sam da nijedna scena nije previše i da sva ta golotinja ima svoju poruku. Svjesna sam da će neke to smetati, ali bez tih scena film bi bio nešto sasvim drukčije, a vjerujem i lošije.

Znači li to da se u Kini mijenja pogled na seksualnost? – Na žalost, stvari se nisu puno promijenile. Postoje filmaši koji su dovoljno odvaæni da će takve scene snimiti i vješto ukomponirati u film, ali cenzura je i dalje stroga, pa većina tih filmova ne može doći u kina. Tako je Ang Lee, da bi mogao “Požudu, oprez” pokazati kineskoj publici, morao izbaciti niz scena.

U australskom filmu „Home Song Stories“ glumite popularnu pjevačicu iz Hong Konga, koja u potrazi za boljim životom bježi u Australiju: je li vam vlastito iskustvo, s obzirom da ste i vi u mladosti otišli iz Kine u Ameriku, pomoglo da se lakše uživite u lik? – Nas dvije doista imamo sličnosti, samo što ona nikada nije naučila čitati i pisati, što je dosta smanjilo izbor poslova koje je mogla obavljati. S mojim obrazovanjem i prijašnjim iskustvom, dolazak u SAD ipak nije bio toliki šok. No, na snimanju sam priznala redatelju Tonyju Ayresu, čija je majka zapravo bila ta pjevačica, da bih se i ja ponašala poput nje da sam rodila s 20 godina.

Kakva ste vi majka? – Možda postoje žene koje s 20 godina znaju što žele, ali ja nisam bila takva. Došavši u New York, nisam imala čvrste stavove i dosta sam teško razlučivala dobro od lošeg. Da sam tada postala majka, sumnjam da bih izdržala taj teret. Sumnjam da bih, poput Tonyjeve mame, zlostavljala djecu, ali sigurno ne bih ostvarila karijeru, a onda bih frustracije iskaljivala na djeci. Ja sam prvo imala karijeru, a majka sam postala u 39. godini, pa sada za djecu imam dovoljno strpljenja.

Odgajate li svoju djecu strogo kao što su vas vaši roditelji u Kini morali odgajati? – Ako se broje poljupci i zagrljaji, onda se može reći da sam ih razmazila. Mene moji roditelji sasvim sigurno nisu toliko mazili, no to su bila drukčija vremena. Odgoj djece u Kini je bio jako strog, što je imalo svojih prednosti, ali i brojne mane. Želim da moja djeca ipak imaju bezbrižno djetinjstvo, problema i obaveza će ionako imati preko glave kada odrastu.

Jesu li vaše kćeri Amerikanke ili Kineskinje? – Iako su odrasle u Americi, obje tečno govore kineski i svakoga ljeta ih vodim u domovinu. I dok za mlađu kćer još uvijek mogu reći da se ponaša poput Kineskinje, vjerojatno i zato što je tek krenula u školu, starija se potpuno amerikanizirala i uklopila u društvo svojih prijateljica. I to je dobro, jer mislim da bi bilo loše da žive u SAD-u, a ponašaju se poput Kineskinja. Naravno, moraju znati svoje korijene, no i prilagoditi se svijetu u kojem žive.

Osim jezika, koliko one doista poznaju svoje korijene? Vole li ići u Kinu? – Obožavaju odlaske u Peking, jer ih tamo čekaju djed i baka, koji ih razmaze do kraja, no znaju da tamo ne teče med i mlijeko. Vidjele su kako u Pekingu žive siromašni, pa nemaju idealiziranu sliku Kine kao predivne djedovine, nego su je spremne prihvatiti s dobrim i lošim stranama.

Zašto u posljednje vrijeme više glumite u kineskim nego u holivudskim filmovima? – Kina je trenutačno jedno od najuzbudljivijih mjesta na svijetu, tamo se svaki dan događaju velike stvari. Želim biti dio tog uzbuđenja, pa sam odlučila malo zamrznuti holivudsku karijeru, kako bih u Kini snimala filmove.

Kako ste se osjećali kada su vam kineske vlasti krajem devedesetih zabranili rad u Kini, jer ste film “Xiu Xiu” snimali bez dozvole na Tibetu? – To je bilo jedno od najtežih razdoblja u mojem životu. Isprva sam se nadala kako će vlasti zaboraviti na moj „grijeh“, ali kako su prolazili mjeseci, vidjela sam da se to neće dogoditi. Zato sam se na kraju pismeno ispričala te, što je vlastima bilo bitnije, platila novčanu kaznu.

Prošlo je osam godina od vašeg posljednjeg redateljskog filma “Jesen u New Yorku”. Znači li to da ste odustali od režije? – Ne, nisam odustala, ali sam klasičan primjer zaposlene žene, koja želi posao i obitelj. Kada sam snimala „Jesen u New Yorku“, starija je kćer imala deset mjeseci, pa sam je uz pomoć dadilje cijelo vrijeme imala uz sebe na setu. No, sada obje kćeri idu u školu i ne mogu si dopustiti da se odvojim od njih na više od mjesec dana, što bih morala napraviti kada bih se prihvatila režije nekog filma. I zato je sada moja karijera redateljice na čekanju – sve dok kćeri ne odrastu.

Je li istina da ste o režiji počeli razmišljati jer ste bili nezadovoljni filmovima koje ste snimali sa Stevenom Segalom i Sylvesterom Stalloneom? – Da, u tom razdoblju karijere osjećala sam se grozno, jer sam vidjela da ne napredujem, već naprotiv radim sve lošije i lošije filmove. Da toliko ne volim glumu i film, onda bi ta situacija bila odlična. Došla bih na set, odradila svoje, pokupila novac i posvetila se kćerima. No, ja volim glumu i bitno mi je da mi projekti koje stvaram doista nešto znače. Kao redateljica tu ipak imam najveću kontrolu, pa sam se zato i odlučila stati iza kamere.

Prva ste kineska glumica koja je uspjela u Hollywoodu: jeste li na početku karijere u Americi osjećali teret nekih predrasuda? – Moj je slučaj pomalo apsurdan. Holivudski producenti su imali neku neobičnu predodžbu o tome kako Kineskinja treba izgledati, a ja se očito nisam uklapala u tu njihovu sliku – iako sam bila jedina djevojka na audiciji koja je doista rođena i odrasla u Kini. Ispočetka sam se pokušala boriti protiv toga i pokazati im da ne izgledaju sve Kineskinje jednako, no brzo sam odustala i jednostavno izgledala kako su oni tražili.

Josip Jurčić