G. Navojec: Bit ću s Larisom u rađaonici

Kad je Elmir Jukić, redatelj TV serijala “Lud, zbunjen, normalan”, Goranu Navojcu rekao da se za ulogu Refka mora udebljati, 39-godišnji zagrebački glumac nije znao bi li se na njegove riječi nasmijao ili ih shvatio kao kompliment. Naime, sa svojih 120 kilograma “žive vage”, ovaj se Bjelovarčanin smatra glumcem s najvećom specifičnom težinom u Hrvatskoj. Osim toga, u dosadašnjih dvadeset godina karijere često je slušao da bi zbog uloge trebao skinuti koju kilu, ali nitko – dosad – od njega nije zatražio i da poneku nabaci.

– Objasnili su mi da bi Refko trebao težiti barem 150 kilograma, a tu masu čak ni moja konstitucija ne bi izdržala bez većih zdravstvenih potresa. Stoga su mi svakog dana uoči početka snimanja kostimografkinje oko struka morale privezati dodatni pivski trbuščić. Tako sam pred kamerama bio “trudniji” od svoje trudne supruge Larise – smije se Goran Navojec, koji s 33-godišnjom koreografkinjom Larisom Lipovac, s kojom se ljetos vjenčao na Visu, nestrpljivo iščekuje rođenje sina u travnju. Kako je Goran Navojec slobodni umjetnik, pa je apsolutni gospodar svog vremena, sve je poslovne obveze prilagodio terminu najvažnijeg događaja, kako bi posljednjih tjedana trudnoće i prvih mjeseci nakon rođenja djeteta bio s obitelji.

Zašto ste prihvatili jednu od glavnih uloga u trećoj sezoni serijala “Lud, zbunjen, normalan”? – Jer sam nakon prvog razgovora s redateljem i producentom znao da me u Sarajevu očekuju idealni uvjeti za rad. A to za mene znači – biti kriva osoba, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Zanimalo me mogu li se, i kako, s time nositi, a na kraju je, barem se nadam, sve ispalo odlično.

Jeste li imali problema sa sarajevskim akcentom? – I te kakvih. Mislio sam da ne mogu falit’, jer znam uvjerljivo ispričati nekoliko viceva o Muji i Fati, ali pred kamerom nije nimalo jednostavno biti Sarajlija. Spasilo me što Refko u prvim epizodama govori kao Milan Bandić, na nekoj sumanutoj mješavini kajkavskog i bosanskog, da bi na kraju, kad shvati da se u Sarajevu ne isplati praviti važan, od toga odustao. Moji učitelji govora bili su kolege Senad Bašić, koji je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, te Aleksandar Seksan i Miraj Omaljev, uz veliku podršku scenarista i redatelja.

Kako se pripremate za očinstvo? – Najviše sam naučio na tečajevima “Kako postati otac kojeg će dijete pamtiti” i “Kako biti otac koji ponekad ipak prespava kod kuće” gdje sam bio jedan od najboljih polaznika… Šalim se, uglavnom razgovaram s očevima iz branše, koji mi kažu da je to fantastično iskustvo, koje ih je obogatilo kao osobe i umjetnike, ali i prilično ispraznilo obiteljski budžet. Kako ja još ništa o tome ne znam, mogu jedino biti uzbuđen, što i jesam.

Kako je vaša supruga uspjela obuzdati vašu divlju narav? – Zbunila me. I ona je prilično neobuzdana osoba pa si, zapravo, pašemo. Uvjeren sam da se jednostavno moralo dogoditi da se nas dvoje spojimo, jer jedno u drugome vidimo svoje dobre i loše strane.

Planirate li, u kontekstu skorog očinstva, napokon stalno zaposlenje? – Zasad ne. Jedino s Larisom ozbiljno razmišljam da osnujemo agenciju za vjenčanja. Očigledno nam super ide, jer su mladenci s viške svadbe još u deliriju, a dobili su i sjajan medijski tretman, iako nitko od novinara nije bio pozvan.

Hoćete li prisustvovati porođaju? – Dat ću sve od sebe da budem u rađaonici. Volio bih biti podrška Larisi, ali bih mogao postati i glavno smetalo, poput mog poznanika, kojem se na porođaju zamantalo pa je udario glavom o radijator. Tako su doktori imali više posla s njim nego s rodiljom. Inače nisam fragilni tip, kao što izgleda, pa se nadam da ću pri punoj svijesti doživjeti stvaranje novog života. Ako mi žena to dopusti.

Mijenjaju li se već polako kućna pravila? – Donesena su nova koja stupaju na snagu s danom Larisina povratka iz rodilišta. Kako stvari sada stoje, smjet ću pušiti jedino na balkončiću i na stubištu. Od izlazaka bit će mi dopušteni samo oni po kruh, mlijeko i pelene. Tješim se da se u trgovinu može otići ujutro i vratiti se – idućeg jutra.

Niste li se zasitili izlazaka? – To se nikad neće dogoditi. Moj jedini hobi su ljudi i druženje s prijateljima, u tome najviše uživam. Zafrkancije, svirke i pjesme ne mogu se zasititi. No, činjenica je da se posljednjih godina noćni špic-igrači iz moje generacije, u koje ubrajam i sebe, sve manje mogu vidjeti vani. Ali, još nismo sasvim odustali.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćeni tekst. Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 790) ili se pretplatite na PDF izdanje .