Gdje stoluje mir...

Pet godina sam udovica. Sad su mi 63 godine. Imala sam sretan brak. Živjeli smo muž i ja lijepo, dok ga nije odnijela neizlječiva bolest. Svoj život sam našla u svojoj kćeri i sinu. Odlazeći suprugu na groblje, upoznala sam jednog udovca. Jednog dana me pozvao na kavu, i tako je počelo. Po karakteru je veomasličan mome mužu: fin, privržen, tih.

Volim biti s njim, iako sam mislila da je moj život s muževom smrti završen. Pitam se, imamo li pravo na još jednu sreću? Je li to pošteno prema našim voljenima, a mrtvima? Sad mi je postala jasnom izreka da ljubav ne zna za granice. Osjećam se sretnom i ispunjenom. L.F.

Dali ste sve što ste mogli svome suprugu, sreća je nepomućeno trajala punih 35 godina. Sad se pitate imate li pravo još jednom biti sretni? Pa što imaju naši dragi mrtvi od toga da budio opet sretni, ako nisu zaboravljeni i ako su poštovani? “Kad me napadnu misli pune taštine i kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada…”, rekao je u jednoj svojoj knjizi talijanski pisac Francesco Guerrazzi.

Mnogi zaziru od groblja, a meni su to najljepše aleje, gdje stoluju mir i ptice i gdje vlada samo tihi monolog vlastitih misli i sjećanja. Eto, na takvoj “uzvisini” sreli ste nekoga sličnog vama, a da ni jedno ni drugo niste ništa zaboravili od svojih prijašnjih lijepih života.