Gluma na obali Azovskog mora

U Taganrog, ruski grad na obali Azovskog mora, u kojem je rođen slavni ruski pripovjedač i dramatičar Anton Pavlovič Čehov, doputovala sam s redateljicom monodrame “Potrošeni snovi”, pjesnikinjom i ruskom glumicom Natašom Vorobjovom Hržić, koja već tridesetak godina živi u Zagrebu. Selektor Međunarodnog kazališnog festivala Velika provincija ne samo da je uvrstio u program našu monodramu nego nam je ukazao posebnu čast. Svi sudionici (svi su bili iz Rusije, osim mene) predstave su igrali u tamošnjem kazalištu, dok sam ja monodramu izvela u Čehovljevoj dnevnoj sobi, u kući u kojoj je živio, a koja je danas pretvorena u muzej.

Između stepe i morskih valova

Putovanje do Taganroga, grada s 300.000 stanovnika, nije predugo trajalo: tri sata leta Aeroflotom od Zagreba do Moskve, zatim još dva sata do grada Rostova na Donu. Budući da Taganrog nema aerodrom, u Rostovu nas je dočekao luksuzni bijeli audi, s vodičem Dimom, koji nam je bio na raspolaganju sljedeća tri dana, koliko je trajao naš boravak. Za jedan sat stigle smo do našeg odredišta, vozeći se po ravnoj cesti, s pogledom na stepu i Azovsko more, poznato kao najpliće na svijetu. Kao i svi sudionici festivala, bile smo smještene u hotelu Taganrog, u središtu grada, u kojem uglavnom odsjedaju poslovni ljudi, dok su turistima draži hoteli na obali. Nedaleko od hotela, na morskoj obali se nalazi i ugodan restoran Moja Italija, u kojem su nas dočekali s kavijarom i šampanjcem. Ponudili su nam jastoge, škampe i hobotnice (na salatu i kao rižoto) a kako je to ipak talijanski restoran, osim tjestenine na stotinu načina, mogli smo naručiti i pizzu s plodovima mora.

Kolonijalna roba

Taganrog je osnovao 1698. Petar Veliki, no uskoro i izgubio u rusko-turskom ratu, pa se njegov nastanak vezuje uz Katarinu Veliku. Grad 1769. postaje bogata luka, a najveći procvat doživljava u 19. stoljeću. Taganrog je ipak najpoznatiji po tome što je ondje rođen Anton Pavlovič Čehov. Pomno se čuva svaka i najmanja uspomena na slavnog dramatičara: kućica u kojoj je rođen, kuća u kojoj je živio, gimnazija koju je pohađao. Sve te zgrade pretvorene su u muzej. Na prvom katu kuće u kojoj je Čehov živio nalazio se dućan piščeva oca u kojem se prodavao, kako piše na trgovini, “čaj, šećer, kava i ostala kolonijalna roba”. Kako je to bio jedini prostor s grijanjem, ondje je Čehov često pisao. Dućan i danas radi i u njemu se prodaju mirodije.

Tišina i pljesak

Stanovnici Taganroga kao da žive u nekom svom filmu: premda je to danas moderan grad, oni i dalje pričaju o Čehovu i omiljenim pjesnicima, nema jurnjave i nervoze, a ipak sve stignu obaviti. U gradu je mnoštvo zelenila, a toplo Azovsko more, duboko tek 13 metara, privlači turiste, uglavnom iz Rusije i Ukrajine, pa njegove pješčane plaže ožive svako ljeto. Budući da se moja monodrama bazira na Čehovljevu “Višnjiku” te da glumim Ranjevsku, izazvala je zanimanje kakvom se nisam nadala. Festival, koji se ove godine održavao prvi put, bio je posvećen poznatoj ruskoj glumici Faini Ranjevskoj, koja je i uzela umjetničko prezime prema liku iz Čehovljeve drame koji ju je proslavio. Za trajanja festivala, otkriven je i njezin spomenik. U Čehovljevoj sobi osjećala sam se kao da sam došla kući. Publika me gledala netremice, u tišini, iako sam bila svjesna da razumiju tek pokoju hrvatsku riječ. Nakon velikog pljeska i Nataša i ja dobile smo cvijeće, a od predsjednika žirija, poznatog ruskog glumca Evgenija Steblova, koji je također nekoć glumio u “Višnjiku”, i diplomu i čestitke. Smješkala sam se i ponavljala – spasiba.

Ruski medenjak

Sutradan u avionu, na povratku u Moskvu, dok sam bezbrižno grickala ukusan ruski medenjak i razmišljala o tome da svatko ima neki svoj višnjik, svoj izgubljeni raj, Nataša mi je iznenada rekla: “Glumila si najbolje do sada. Pomogla ti je ta soba, zidovi pamte, zar ne?!” Nasmiješila sam se i potvrdno kimnula glavom: dok sam izvodila monodramu, na sceni doista nisam bila sama. Cijelo vrijeme, osjećala sam to, bio je sa mnom i Čehov.